Emina Ragipović
DJETINJSTVO
.
.
Ne zovi me opet krasti žute dunje,
preskakati žbunje i tarabe stare,
bježat’ od Tornjaka są crnom biljegom,
Što potjera odmah te uljeze male .
Ne zovi me opet krasti modre šljive,
U šimšir avliji Iljazbegovice,
grehota je gazit njene Ćićekluke,
zarad pregršt šljiva,
pa još nisu gnjile.
Ne zovi me opet krasti šećer lokum,
u sufurskom vaktu što se tiho hlade,
na džemli pendžeru, komšinice Đule.
Grehota je postu bez slatkoga ostat,
“Ramazanu dare ukrasti bez mjere”.
Ne zovi me opet krasti tuđe konje,
jahati bez sjedla proplancima starim,
Potocima hladnim pojit’ vrelu dušu,
I nemirnom vrancu budit inat znani.
Odoljet ne mogu osjetiti vjetar,
umrsiti kose vihorima divljim,
topotima vranca bježati od vakta,
do nebeskih staza vječnoga djetinjstva.
Bježati są tobom više ja ne mogu,
ukrasti djetinjstvo sjećanjima davnim,
kriti ga od sina, ljutiće se sudba!
.
.
KONSTANTINU GEBERTU
.
.
Bio si savjetnik “Čovjeku Mazovjeckom”,
na mjestu gdje Zemlja prokle ljude,
U Srebrenici.
Slao si pisma Svijetu iz “Razrušene Sarajevske Pošte”,
są naslovom “Ovdje je ljudskost umrla”,
U Srebrenici.
Veliki Sud presudi sa tvojim raportima,
onima koji žrtve slatkišima mamiše,
rukom krvničkom na glavi plavokosog djecaka,
naredbu zločina izdade da muško preživjeti ne smije,
U Srebrenici.
Vraćao si se tamo gdje zivot opet poče,
są majkama koje
“Molitvom istinu traziše,
pravdom sudiše,
hljebom žita sa Srebreničkih polja i neprijatelja hraniše”,
U Srebrenici.
U tvom domu donio si “Dio granate”, i kamen są groblja “Rođaka” tvojih,
koji mir Andaluzije u Sarajevu nađoše.
Krik tvojih rođaka iz Aušvica,
Čuo si,
U Srebrenici.
Otvorio si vrata Varšavskog stana,
za one koji svoje živote iz Sarajeva tebi i tvojima na poklon doniješe.
I vratiše se, bez tebe,
U Sarajevo.
Kasnije primi majku są sinom,
svojim imenom “tapije novog života im pokloni”,
tvoja Malgoša osmijehom nadu im povrati.
Na Poljskoj zemlji dio sandžačke nađose i ostaše
u Varšavi.
.
.
GLINENI GOLUBOVI SARAJEVA
posvećeno Feridi Duraković
Pucali ste na Grad,
na sve żivo u njemu,
na sve što govori i ne govori u njemu,
na sve što se kreće i ne kreće u njemu.
Živi su vas proklinjali!
Pucali ste na mrtve,
na grobove sa križem, zvijezdom Davida, polumjecesa,
Mrtvi su vas proklinjali.
Palili ste knjige,
“Ruke neimara”,
“Dušu żive riječi”.
Pero vas je proklinjalo!
Zamračili ste vatrom “Naše nebo”,
Baščaršija postade zgarište,
Sebilj usahnu,
glad ne utolismo.
A mi smo pjesmom guktanja prkosili “Vatrenom Željezu”.
I Sebilj poteče,
Baščaršiju glinom oblijepismo,
Hljebom nas siroče nahrani,
mrtve na počinak pjesmom ispratismo,
Živim, guktanjem “dah povratismo”.
“Perom” zapisasmo pjesmu “Glinenih golubova Sarajeva”!
Redakcija 
