Poezija Esme Muratović

U ranom djetinjstvu pokazivala afinitete za pisanje dobre poezije, jako rano je primijetio i ohrabrio na dalji rad književnik Jevrem Brković. Napisala je pet knjiga poezije. Do sada objavljene knjige: Neraskidiva veza bratstva Lukač, Slika u suncu, Višegradska apokalipsa, Od rođenja pa do groba, Dječji snovi, Korijenje ne umire.

U rodnom gradu Rožajama živjela do 1981. godine sa roditeljima Jusufom i Razom, četiri sestre i dva brata, a poslije majčine smrti i sa maćehom Mejrom. Višečlana porodica je oplemenjivala Esminu ambiciju da postane vrsni spisatelj poezije, proze i kako smo napomenuli najvažnije što je jeste ambicija za sastavljanje nečeg što se davno rastavilo nemilim dogođajima – kroz ratove na trusnim područjima Balkana.  Kao jedina žena koja je napisala knjigu o svom bratstvu više puta je dobijala pohvale ljudi i institucija koji znaju šta znači znati: Ko si? Šta si? Odakle si! U šarenolikoj lepezi bratstva važi kao omiljena sestra svim Lukačima širom svijeta.

Živi u Sarajevu sa mužem Zumberom Muratovićem, takođe poznatim piscem. Majka je četvoro djece.

.

.

.

Ako vas neko pita
koliko imam roditelja Ja
uvijek recite dva,
a ako bi mene neko pitao
ja znam šta sam imala:
Imala sam majku, oca i maćehu.
Majka Raza me je rodila
18 godina golija
svojim mlijekom dvije godine hranila
i jako, jako mlada
pod zemljom otišla.

Imala sam oca Jusufa
ponos u mojim snovima
ostade, snaga u našim domovima
i danas mi pred očima sja.

Imala sam maćehu
koja nas svo sedmoro jako voljela
majku nam oponašala,
i nije samo to vala!
Kada je umrla
sa minare rožajske džamije
poslije salavata
rečenica se začula:

.

.

Kako snahe braću zavadiše
kad se slutnja u stvarnost pretvara,
kada nema gazda svoju petlju
onda miši sofrom poskakuju
poskakuju i jos kolo vode,
gadnog li vam primjera i zgode.
Lele im ga majci u kaburu
još da joj se izvući iz zemlje
pa da vidi šta joj snahe rade
kako ciče kao ljute zmije
i bratskom se nesrećom jos slade.
Glavnu riječ svaka želi imat
a ne znaju da se to ne smije
braći treba čuvat harmoniju
slogu gajit kao sestra bratu
ne upadat u bratske živote
ne cijepati jedno srce, dušu,
ne plakati na tuđem mezaru,
ne prevrćat mrtvu majku staru,
ne životu reći doviđenja,
crne žene šta li vam se sprema,
nigdje mira na zemlji vam nema.

Gadan primjer, gadno ponašanje
nikom svijetlet neće dok ne svane
pa ni njima proklete im staze
što po bratskim srcima još gaze.

.

.

Kad dođeš u moj grad
onamo će te čekati dobrodošlica,
pisat će na tabli Welcome,
hoće dabome,
jer tako se ne govori svakome.

Kad dođeš u moj grad
ponesi koju kačmorku
krčag vode sa studenca
i zaoštrenu olovku
da ti diktiram želje.

Kad dođeš tu u prvo naselje
operi noge na izvoru
popij vode po izboru
i pravo u grad.

Kad dođeš do sahat kule
postoje četiri strane
one sve vode do mene
bez mahane.

Kad odhodaš desno Koloradom
sokakom  života moga
vidjet ćeš mene pod mapom
brda Bandžovoga!

Kada se odmoriš malo
čeka te sofra sa ručkom
ugodan, prolazan dan,
okružen dragim ljudima
a tu još nije kraj…!

.

Kažu da ličim na moju nanu,
Hanu Hadrovaču,
Nanu vrijednicu,
prvu krojačicu u Bihoru.

Moja nana je krojila miltane,
čaršafe i zarove za žene,
čakšire i džamadane za mladoženje.

Moja se nana zvala Hana,
sa puno imana,
imala je zlatne ruke,
“zlatnu” djecu ali i neke poroke.

Dok je krojila i šila, kažu
po punu bi džezvu kahve popila
uz to i duhan pušila,
ali je dobrica bila.

Bila je pravi umjetnik
iz glave je šnitove vadila,
burdu sačinila, i tako svi kažu
nikada se nije umorila.

Svi kažu, ali ja ne pamtim
nemam sliku da sastavim
pa da vidim…
nemam ništa što bi na nju podsjetilo
osim, osim lijepe priče o njoj,
i u Turskoj kod daidže Biša
njen mašinski stroj.

 .

.

Bez tebe
Kao knjiga bez slova
kao bez snijega godina Nova
kao ptica bez krila
kao prazan list papira.

Bez tebe sam čudna
ljuta ružna i mrgudna,
bez tebe sam suza bez plača
bez tebe i hod sporije korača.

Bez tebe sam pola Ja
bez tebe sunce ne sja,
bez tebe sam skoro ništa
a vrijedim za drugih trista.