Ernad Osmić, rođen 30. septembra 1989. u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, u Brčkom završava gimnaziju, a 2012. godine je završio studij Bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli.
Bavi se pisanjem poezije, kratkih priča, književno-kritičkih osvrta i eseja. Poezija i kratke priče su mu objavljivane na raznim književnim portalima, u časopisima i zajedničkim zbirkama. Pjesme na njemačkom jeziku su mu uvrštene u nekoliko antologija savremene njemačke poezije.
Živi u svom rodnom gradu sa majkom Azrom, ocem Benazom i bratom Adisom. Trenutno je student na master studiju lingvistike na Univerzitetu u Tuzli.
DOČEKATI TVOJU SMRT
Volio bih dočekati tvoju smrt,
da gledam kako te zakopavaju
i kako
nestaješ u zemlji
zauvijek.
Volio bih da živim poslije tebe,
da se ja sjećam tebe.
Volio bih dočekati tvoju smrt,
toliko te volim.
EUFEMIZAM
Sin mu se igrao.
Pritisnuo bi prekidač na zidu pored vrata
i potrčao bi prema krevetu
u pokušaju da stigne prije nego što se
Svjetlo ugasi
Žena mu se pozabavila
nekim suvišnim poslom,
a on je sjedio naspram nje.
Oči su mu pomno pratile
rad njenih ruku
ne bi li poslu dale na važnosti.
Šutjeli su.
On je ustao i otišao.
Prošlo je devet dana od vijesti.
Neki prljavi čovjek je samo došao do vrata kuće,
rasplakao majku i otišao.
„Znaš onu svoju igru sa svjetlom?“,
pitala je majka.
„Znam“, odgovorio je sin.
(…)
OČE
Čitaš koliko pišeš
misliš koliko vidiš
čuješ koliko kažeš
i kažeš šta ti se svidi
Osjećaš koliko treba
šutiš koliko boli
jedeš koliko hljeba
i koliko možeš voliš
Slijep koliko moraš
gluh koliko hoćeš
učiš koliko zorā
dok ne umreš od samoće
SVIJETLI PRAH
(Vitomiru Lukiću)
Majka me rodila u postelji bajke,
a onda me u naručju nosila
i bijelog, nevinog me spustila u grob.
Grudu proklete zemlje mi stavila na usta
da se ne čuju moji vrisci.
Nijednu molitvu me nije naučila,
pa su mi oči uzalud zurile ka nebu.
Anđeli su bijeli, jer su oblaci bijeli,
i posljednje što vidiš nije svjetlo;
posljednje što vidiš je svijetli prah.
Kad mi duša na nos izađe
elegantnim pokretom kao balerina
koja se čitav život pripremala
za taj jedan ples.
UZALUD
Jutros mi je
Ali samo na trenutak
Pjena u šolji kahve
Bila oblika Bosne
Malom kašičicom sam pokušao
Spriječiti deformaciju
Ali uzalud,
Srknuo sam je.
Padala je kiša
Kroz prozor sam vidio čovjeka
Kako iznad glave drži novine
U uzaludnom pokušaju da ostane suh