Poezija Ernada Osmića

Poezija

Ernad Osmić, rođen 30. septembra 1989. u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, u Brčkom završava gimnaziju, a 2012. godine je završio studij Bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

Bavi se pisanjem poezije, kratkih priča, književno-kritičkih osvrta i eseja. Poezija i kratke priče su mu objavljivane na raznim književnim portalima, u časopisima i zajedničkim zbirkama. Pjesme na njemačkom jeziku su mu uvrštene u nekoliko antologija savremene njemačke poezije.

Živi u svom rodnom gradu sa majkom Azrom, ocem Benazom i bratom Adisom. Trenutno je student na master studiju lingvistike na Univerzitetu u Tuzli.

 

 DOČEKATI TVOJU SMRT

 

Volio bih dočekati tvoju smrt,

da gledam kako te zakopavaju

i kako

nestaješ u zemlji

zauvijek.

 

Volio bih da živim poslije tebe,

da se ja sjećam tebe.

 

Volio bih dočekati tvoju smrt,

toliko te volim.

 

 

EUFEMIZAM

 

Sin mu se igrao.

Pritisnuo bi prekidač na zidu pored vrata

i potrčao bi prema krevetu

u pokušaju da stigne prije nego što se

Svjetlo ugasi

 

Žena mu se pozabavila

nekim suvišnim poslom,

a on je sjedio naspram nje.

Oči su mu pomno pratile

rad njenih ruku

ne bi li poslu dale na važnosti.

Šutjeli su.

On je ustao i otišao.

 

Prošlo je devet dana od vijesti.

Neki prljavi čovjek je samo došao do vrata kuće,

rasplakao majku i otišao.

 

„Znaš onu svoju igru sa svjetlom?“,

pitala je majka.

„Znam“, odgovorio je sin.

 

(…)

 

 

OČE

 

Čitaš koliko pišeš

misliš koliko vidiš

čuješ koliko kažeš

i kažeš šta ti se svidi

 

Osjećaš koliko treba

šutiš koliko boli

jedeš koliko hljeba

i koliko možeš voliš

 

Slijep koliko moraš

gluh koliko hoćeš

učiš koliko zorā

dok ne umreš od samoće

 

 

 SVIJETLI PRAH

(Vitomiru Lukiću)

 

Majka me rodila u postelji bajke,

a onda me u naručju nosila

i bijelog, nevinog me spustila u grob.

Grudu proklete zemlje mi stavila na usta

da se ne čuju moji vrisci.

Nijednu molitvu me nije naučila,

pa su mi oči uzalud zurile ka nebu.

Anđeli su bijeli, jer su oblaci bijeli,

i posljednje što vidiš nije svjetlo;

posljednje što vidiš je svijetli prah.

Kad mi duša na nos izađe

elegantnim pokretom kao balerina

koja se čitav život pripremala

za taj jedan ples.

 

 

UZALUD 

 

Jutros mi je

Ali samo na trenutak

Pjena u šolji kahve

Bila oblika Bosne

 

Malom kašičicom sam pokušao

Spriječiti deformaciju

Ali uzalud,

Srknuo sam je.

 

Padala je kiša

Kroz prozor sam vidio čovjeka

Kako iznad glave drži novine

U uzaludnom pokušaju da ostane suh