Nikola Šimić Tonin
TV
Gore-dolje, uz brdo, niz brdo, preko brda, s’ TV-prijemnikom na pakliće, na leđima, s antenom u ruci, rasklopnom lakom štokrlom u onoj drugoj ruci, uzleto se komšija Memo, koštunjav, visok, krupnih upadnutih očiju, šlampava pogrbljenog hoda.
Upirući prstom u njega, govore mnogi o njemu u želji da dokuče što to on tamo… a nitko da se odvaži i upita.
Mnogi govore:
– Tehnika je uznapredovala, Japanci su pustili u promet i od radijski prijemnika manje TV, prijemnike, pa sve rečeno dohvatljivo je i dopuna mnogim mobitelima nove generacije.
– Znamo, ima slično tome, sličnih lovaca, što sa slično takvim, ogromnim i zahtjevnim prijemnicima, love signale dokaza postojanja…
– Tako neki love signale o NLO-ima, drugi po brdima love signal, iz gluhe i daleke galaksije, s’ neke inteligentne nad napredne životne planete, ili drugoga kozmičkoga tijela, da potvrde svoje tvrdnje, izdate knjige, znanstvene radove, SF-priče… tvrdnje o postojanju života u svemiru, i to da nismo sami, da nas netko stalno drži na oku iz gore daleke beskonačno nedokučive daljine…
– Drugi obilaze stare tvrđave, starine, citadele, kule, dvorce, crkve, džamije, groblja, pećine, zabite onkrajne kutke, lovci na paranormalne pojave, s’ ruba znanosti, zona sumraka… lovci na duhove, lovci na anđele… na vragove… šejtane… ima i onih što isto tako traže: vile, vilenjake, zmajeve, dinosauruse, patuljke… što tek reći za one što po onim bespućima snijega leda i studeni love Jetija… golemog snježnog čovjeka što je glavom pripeo za nebo… Bogu u zalogaj gleda… ili na lovce na munje… lovce na oluje… uragane… tajfune…
Idu natovareni tako kilometrima, kilometrima, danima i godinama.
Jedan od onih čaršijski njegovih hababa, ne izdrža ode pred njega, sustavit ga na tren, na ono brdo povrh mahale, koje je s obje noge zakoračilo u selo Gačice gornje, uzvrh sela Gačica donjih:
– Bolan Memo, sve se nešto propitujemo, i sustežemo upitat te što to bolan lovaš povrh mahale gore skakućući s brda na brdo ko divojarac, s tim televizorom na leđima, i antenom u ruci, štokrlom predase…
– Lovim signal kad’ već pitaš. Sad će kantonalna kronika, a mali mi na harmonici uzeo prvo mjesto. Rođeni Šerbo. Ko da ga je napravio Ismet Alajbegović Šerbo, a ne ja.
Nemoj mi samo rijet da ne znaš ko je Ismet Alajbegović Šerbo. Ako ne znaš, jebo onda ko čovjeka tebe… Ej bolan harmonika u rukama Šerbe ne svira, ona govori, razgovara sunjim, živa živcata, živ živcat, samo taki insan…
– Signal lokalne televizije TV Travnik, može se ujitit jedino s ovih brda, i to samo kada je ovako ko danas lijepo, razrahatli vrijeme.