Redakcija Hajro Ikić je rođen 1947. godine u selu Petrovi u blizini Novog Pazara, Srbija. Završio je Učiteljsku školu u Novom Pazaru 1969. godine i Pedagošku akademiju u Svetozarevu 1976. godine sa visokom prosječnom ocjenom. Proglašen je za učenika generacije Učiteljske škole. Bio je jedan od najboljih učitelja u Sandžaku.
Izdao je zbirku dječjih pjesama pod naslovom “PISMO UČITELJU” 2005. godine. Pjesme objavljuje u beogradskom dječjem časopisu “Školarac”, u časopisu “Bosnjačka riječ” (Novi Pazar) i u “Almanahu” (Podgorica). Priprema za štampu drugu zbirku dječje poezije.
BABOV RING
(ocu Rustemu)
Ljeto ukrade zavjese nebu
Da sunce julske vatre razgori.
Babo sastavlja priču o hljebu –
O vršidbi i u snu zbori.
Ustao rano – zvijezde ga vide,
Zastire gumno snopljem pšenice.
Sa grana mu i ptice zavide –
Durbinom šire svoje zjenice.
Kružnom stazom okolo stožera,
Konji vazdan trče košiju,
Vikom i bičem babo ih tjera
I konji znojem leđa zaliju.
Babo je priču pisao klasom
Da je čitaju stari i mladi.
Konje plaši – kijameti glasom,
Na ringu boksuje protiv gladi.
Dovom briše oblake sa neba
Da mu sunce pobjedu napiše,
Kružna trka vodiga do hljeba
Ako trku ne prekinu kiše.
Oko stožera konji puhaju,
Kopitama klasove gruhaju.
“Išamarače” majke sva sita
Dok siju brašno za bezbroj pita.
Bube i ptice ka gumnu kreću
I svako nosi veliku vreću.
Svrake šenluče sa sto rafala,
Proradila mravlja magistrala.
Kraj gumna se gladni parkiraju,
Kljunom vrapci zrna sabiraju,
Glad donese mrav a na štakama,
Objaviše koke rat svrakama!
Mog baba je vrijeme ukralo
A sliku mu gumno sačuvalo!
Još ga “vidim” – trči za pogaču
Da mu djeca od gladi ne plaču !
SANDŽAČKI CVIJET
Pogledaj sliku, snimi je
Kao ljekovitu šaru,
Kad zaigraju dimije
Na pešterskom vašaru!
Neću da odem u Švedsku,
Iz oka ne dam Rabiju!
Čitaću sandžačku svesku
I kada gromovi biju!
Tuđinci zakone pišu
Da me zaviju pahulje!
Iz moga jezika brišu
,,Merhaba” i ,,veljahaulje”!
Tamo umuknu ezani,
Maskiraju se džamije!
A mi smo dušom vezani
Za Bajram i za šamije!
I Vehbo postane Veber –
Tuđinska sita ga siju,
Uzmu mu ,,Allahu ekber”
A ,,Guten morgen” prišiju!
Neću da bježim u svijet,
Svijet je mačka u džaku!
Neka se sandžački cvijet
Rascvjeta u Sandžaku!
Bjekstvo je muka dvostruka:
Tuđinska vatra me prži
I moja mrtva ruka
Za ova brda se drži!
Neću da bježim u svijet,
Svijet je mačka u džaku!
Sa pjesmom ću umrijet
Za cvijet u Sandžaku!
MAČAK SE VRATIO IZ HAJDUKA
U starom mlinu čika Triše,
Veselu bajku točak pjeva,
Strah od gladi brašnom se briše,
A lijenom mačku sviraju crijeva.
Debelog mačka spopali jadi,
Svoj pos’o više neće da radi,
Pa poče zvati: “Čujme, Triša,
Ulovi meni jednog miša!”
Deda od čuda stao, ne diše:
“Zar starac mačku da lovi miše?
Miše da lovim, to me je sram,
Mačoru lijeni, lovi ih sam!”
Mačak je smislio želju još jaču:
“Starino sijeda, peči pogaču!
Hoću da spavam i da žmurim,
Mrzi me mnogo miše da jurim!”
Dok točak bruji i žito melje,
Deda ne sluša mačkove želje,
Već se oštro od mačka brani,
Neće ljenjivca vječno da hrani.
Uvrijeđen mačak Trišinim slovom,
Uzvrati oštro iz prve ruke:
“Nećemo, Trišo, pod istim krovom,
Odoh ja pravo u hajduke!”
U toku hajdučke blic-operacije,
Naletje mačak na zubate horde,
Opečen vatrom pseće racije,
U bjekstvu obori atletske rekorde!
Mačak bjegunac, sa dušom u nosu,
Carstvo bi dao za leteću spravu.
Tu skupu mudrost Triši prosu:
“Za dlaku, Trišo, izgubih glavu!
Za mnom su noću grmjele puške,
Pred nosom rezale zubate njuške,
K’o doktor snimih pseće zube,
Pa mi se poroci brišu i gube!
Baš su bezveze hajdučke teze,
Neću psima da budem meze!
Kunem se, Trišo, to nisu fraze,
Brišem iz glave hajdučke staze!
Zauvijek napuštam hajdučku braću,
Srediću miše k’o u crtaću!
Pristajem da mi se duša snimi!
Pobogu, Trišo, pod krov me primi!”
PISMO UČITELJU
Zagrli, učo, svoje prvake,
Ne daj da se plaše i stide,
Nježno otkljućaj njihovu dušu,
I u snu da te veselog vide!
Neka ti sunce na licu sija,
Sklanjaj sa čela munje i kiše,
U duši prvaka nek’ radost klija,
Da se u školi slobodno diše!
Zalivaj dobrotom dječiju dušu,
Igraj se s njima čak i žmurke,
Da im izraste znanje i sreća,
Kao poslije kiše pečurke!
Ne mjeri strogo djecija slova,
Nek’ ti je đačka greška i draga,
Ispuni školu radošću do krova,
Strogost i ljutnja nek’ idu do vraga!
Ponudi porciju igre i sporta,
Jer taj zanat svi dobro znaju,
Neka je škola slatka k’o torta
A đaci sretni k’o u zagrljaju.
Donesi djeci najljepši cvijet,
Stvaraj u školi veselu bajku,
Da knjigu zavoli dječiji svijet,
Kao što voli svoju majku.
