Redakcija Lela Vučković, rođena 1973. godine u Koprivnici, Hrvatska. Pišem poeziju i prozu.
ŽELJA
Poželjeh se opet smijati; neobuzdano i rasterećeno
od jučer, danas i sutra
Poželjeh opet poletjeti na krilima tvojim;
poželjeh neka nova jutra.
Poželjeh onu kućicu planinsku i krevet mali u kutu,
sjaj u tvojim očima, osmijeh na licu
dok zagledan u daljinu pričaš
iz prošlosti neku priču.
Poželjeh tvoj topli dah u kosi
ruke na mom struku;
poželjeh neke lijepe riječi
i pogled koji svaki nemir liječi.
Poželjeh…
A želja k´o želja, nestašna al´ čista
niotkuda pojavi se, bljesne i zablista
Sa željom u srcu, na krilima snova
prostranstva poželjeh,
daleka i nova.
TEK PONEKAD
Tek ponekad odlutam u prošlost
koracima starim novo svjetlo dajem
Tek ponekad probudim tišine
i ne znam da li da se smijem
ili da se kajem.
Daleko od svijeta, u hodnicima tihim
jedno dijete spava
Ne zna da sam tu, smješka se u snu,
nešto lijepo sanja.
Sanja li još nebo, daleko i plavo
i livade prošarane cvijećem
Žubori li potok u malenom selu
skriva li se jastreb među drvećem.
Čuje li se jelen košutu kad zove
noćni lavež pasa ili vlada muk
Bude li te zorom grlice na grani
plaši li te noću mudre sove huk.
Tek ponekad odlutam u prošlost
pozovem djetinjstvo;
škripu starih vrata, pernat jastuk mek
Tek ponekad probudim tišine
Tek ponekad… ponekad tek.
U ZAGRLJAJU TIŠINE
I ove noći grliš tišinu, zagledan u sivu, maglovitu daljinu,
u to nepregledno more;
izvor života, izvor svih htijenja, izvor svih patnji
Zastani. Zatvori oči i prepusti se…
kao kad se uzdrhtalo žensko tijelo prepušta spretnim rukama ljubavnika
a valovi neka divljaju i udaraju o obale orkanskim udarima,
neka se lome kao što se duša lomila bezbroj puta do sada,
neka ispiru stijene do najfinijih zrnaca
i neka vrate sve ono što je pohranjeno bilo u najdubljim dubinama:
uvojak plavi, razigrani… osmijeh vragolasti
dodir pod kojim i univerzum postaje sitan poput zrnca prašine
otrešenog sa lepršave haljine
i spoznaja svih istina koje istine nikad nisu postale…
Zastani. Dotakni je mislima
osjeti čulima
pozovi je čežnjom
i zauvijek sačuvaj u skrivenim riznicama
Tek ponekad,
izmami je osmijehom
i svjetlošću njenom i svjetlošću svojom osvijetli tmuran dan,
kao najljepši amanet pusti je u san
otjeraj sumnje, približi daljine
dok snivaš noćas
u zagrljaju tišine.
U HALJINI BIJELOJ
Zastade mi pogled;
raskošno se smiješiš
okupana suncem
zoveš me da priđem
stazom tvojom kročim
da udahnem mirise
nekih prošlih dana
a studen dok ledi
i bjelinu stvara
haljina se tvoja
preda mnom rastvara
i pogled se diže
a duša treperi
stope puta znaju
tek poneki šušanj
daje mi do znanja
da stranac sam samo
što na tren tu stade
u ljepoti ovoj zaustavi vrijeme
Zaleprša veo te raskoši bijele
takneš me po kosi
zasuješ sa grana
inje pršti svuda
hvatam niti tvoje
u krunu ih pletem
ponosno je nosim
kao zavjet prošli
cjeline što pripadnost
zavičaju stvara…
