Mario Glavaš, rođen 25. 5. 1976. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Završio je školu za turističkog tehničara. Živio u Londonu i Zagrebu gdje je studirao na Filozofskom fakultetu povijest i informatologiju, u Tuzli psihologiju i pedagogiju, zatim u Sarajevu žurnalistiku, te svjetsku književnost. Od srednjoškolskih dana počinje da piše poeziju. Kroz punk muziku ispoljava buntovnički stav pjevajući svoje tekstove u bandu The Schlajmers, a kasnije u alternativnom bandu Hela. Antiglobalista je sa vlastitim poimanjem vjere i društva uopće. Ljubav mu je vječita tema, ali i duhovnost, mistika, socijalno-buntovne teme, te novi svjetski poredak. Prvu knjigu naslova “Sam protiv svih” objavio davne 1998. godine u izdanju NIK GRAFIT Tuzla. “Oči u sunce” mu je druga knjiga objavljena 2013. godine, izdavač Dobra knjiga Sarajevo. “Mario Glavaš potvrđuje onu davnašnju istinu o poeziji, koja je inače bila tako draga romantičarima – da lirika slovi najčešće kao jezik čuvstva, osobne duše. Mističko-religijski ciklus Glavaševih pjesama u svom artističkom središtu ima simbol svjetlosti, iluminacijske snage koja emanira i reprezentira onu vrstu duhovnog i duševnog prosvjetljenja i spoznaje do koje treba odgonetnuti onaj koji je istini predan i ko traga za odgonetkama na misterije života i tajne čovjekove egzistencije općenito. U Glavaševoj stihozbirci možemo pronaći cikluse ljubavnih, erotskih, futurističkih pjesama, što sve govori i o iznimnoj raznolikosti ovog pjesničkog rukopisa, kao i o njegovoj artificijalnoj izbrušenosti i zaokruženosti.” – iz recenzije prof. dr. Muhidina Džanke. Od 1999. god. Mario Glavaš bavi se Dj-ingom i imao je više značajnijih nastupa kao DJ Mario Atma i DJ Mario – Sun Mystic. Omiljeni mu je pravac u elektronskoj muzici – goa i psytechno. Živi u Sarajevu.
.
TEMPLAR
.
Živjeli su i umrli časno,
Jedan za drugog skupa zbijeni,
Štitili pravedne od zlih nakana,
Hodili svetom zemljom čuvajući tajnu.
U vjeri prejakoj za običnog smrtnika,
U borbi dostojnoj pravog ratnika,
Mač ponosno su dizali,
Krv svoju za tebe su prolili.
Nađoše tajnu i čuvaše je do danas,
Nevini bijahu, mučeni i pobijeni,
Hulje i pogani u okove ih baciše,
Al’ ključ njihove tajne ne nađoše.
Misterija najveća danas postoji,
Koliko čvrst je bio taj red,
Kako su skrivali i sklonili tajnu,
Odakle im moć za to sve?
Za to nemaju odgovor razni kodovi,
Uz njih su bili svi nebeski svodovi,
Odani čuvari jedine istine i svjetla,
Od Boga ljubljeni templarski red.
NISU ZNALI ZA STRAH,
NI NOSILI GRIJEH,
BITI TEMPLAR ZA NJIH,
BILO JE SVE.
.
BESKONAČNOST
.
Dok tražiš za sve pokriće
i razum se stalno pita
srce je tvoje k’o dijete malo
a duša moja jedina, ona ima sve
ona ne pita i pokriće ne traži
ona se igra i snažno me osjeti
dok svi zbunjeno stoje
ti znaš da ja postojim
ni jesenje kiše saprati ne mogu
one riječi što iz nas su tekle
poželićeš opet da budem tu
šapatom svojim strah rastjeram
i vidimo sada da to je smisao
taj osjećaj slatki što odlazi i dolazi
jer rijetki su ko nas dvoje sretni
da osjete šta znači stvarno voljen biti
.
KO VOLI NIČEG’ SE NE BOJI
.
znaš kad dođu ti loši i teški dani
kad mislimo da sve tone i nestaje
kad besmisao počinje da nam guta snove
i kad nada kurva stara ode s drugim
padneš
i mozak stane
tad iz srca krene emocija
pred njom i mozak i tijelo kapitulira
najjača emocija i mistika koja svijet pokreće
zove se ljubav
i tad pomislim na nju
i počne krv da brže teče
počne srce od rada da peče
tad ustaneš jači nego ikad
i svaki problem nije ti bitan
bitan je samo
njen zagrljaj
to utočište mira i smiraja
ta snaga beskraja
ta ljubav između nas
I NIŠTA JAČE NE POSTOJI
KO VOLI NIČEG SE NE BOJI
.
LOGA
.
treperiš u mojim rukama
nasmijana sretna svjetlucaš
mazna i glatka kliziš mi po prstima
u emociji ljubavi okupana
po ko zna koji put
prinosiš mi svoje tijelo kao sakrament
dajući se nesebično i žrtvujući sve što imaš
volim te, ljubim te
diram i mazim po tijelu cijelom
dišemo
sihronizovano kao najbolje izvedena kompozicija
sad smo jedno
beskraj
tonemo sve dublje i dublje
sreća
gledam te gledaš me
nas niko ne vidi i niko nam ne treba
.
NIKOM’ TE NE DAM
.
Iskorijenjen grijeha hodim stazom
boravim u vremenu kojem ne pripadam
za ljubav se borim svim silama
padam i plačem nije me stid.
Nema straha ni sile
da joj te predam ni poklonim
i do kraja ću uz tebe ostati
na svaku crtu izaći.
Stalno te zamišljam
čistu, veselu, lijepu u svemu
u haljini kad kosu vežeš
kad bose noge u sandale metneš
i oči kroz koje propadam
koje me u drugi svijet odvedu
tvoje dodire mazne blage
ručice tanke srcu mi drage.
Pahuljo moja bijela
težak je svaki minut kad te nema
tanano lane očiju meda
samo ti imaš sve što mi treba