Redakcija Mersida Sadiković
AMANET
Laganog koraka
došla sam do svjetlosti
a borbom duha do ljubavi
i postala stijena duše
korak očvrsnuo na tvrdom tlu
riječi britke a dobronamjerne
vode me kroz život.
A nisam grabila, ni preklinjala
nisam se žalila da je teško
da su mučne noći
jer čemu nemoć bez borbe
bez trzaja i upornog hoda,
suza i znoja na mladom tijelu.
I budi moja čvrstina, dijete moje,
riječ neka ti je blaga
jutra da te dočekaju bezbrižna
lice neka ti krasi osmijeh
a duša nek ti pjeva u akšamu
dok srce treperi da život učini ljepšim.
Korak da ti je lahak a odvažan
ljudi da te pamte po dobru
ostavi trag za sobom
što će govoriti više od riječi
i budi ponos moj
i pokoljenju što dolazi.
KRILA
Možda me odnese mašta do vodopada
da čujem šum brze rijeke
i udahnem jačinu pada i žubora talasa
koji bitku biju vijekovima.
Možda me riječi upute na stazu
kuda koračaju hrabri i odvažni
brišući tragove da zavaraju lovce
i tragače snenih duša.
Možda usnim san pa me odnese na oblak
odakle se vide jasni obrisi prošlosti
i ugledam svoja djela i korake svoje
da li su jasni i jaki kao stijena.
Možda me vjetar odnese do duge
da se bojama napajam
i svijet obojim ljepšim i sjajnijim
bez straha, bola i patnji.
Možda, ko zna, krila dobijem.
DUNJALUK
Neka mene tu u prikrajku slabo osvijetljene ulice
da posmatram kako se Mjesec mlad šepuri
i prkosi dunjaluku što luta,
da čovjeku putokaz pokaže koji je davno izgubio
gubeći sebe u zabludama.
Neka mene tu na obali ljubavi
da me talasi sjećanja šibaju
i zraci sunčevi griju kosti
kad me ljubav zaobišla i dala znak
da je i čekanje sudba.
I neka me da snivam ulice i ljubavne jade
da šapućem gledajući zvijezde da sam krhka
a jaka na oholost i zlobu
i da korak jačam maštom što me odnosi
daleko od zabluda i dunjaluka što tone.
OTAC
Pamtim ga po uzdahu od umora
po koraku bolnom od ranog ustajanja
kasnog lijeganja.
Pamtim ga po dodiru žuljevitih ruku
na mom čelu
dok mi temperatura obuzima tijelo
Pamtim ga kad je otišao,
zauvijek sklopio oči.
MAJKA
Pamtim je po glasu, a kažu glas se ne pamti
ja ga pamtim jer ga imam u sebi.
Pamtim je po tužnom pogledu
kad nema riječi da me utješi
kad bi me život nagazio.
Pamtim usne kako šapuću molitvu
dok otac drži ruku na čelu
a temperatura mi obuzima tijelo.
Pamtim je kako odlazi ocu.
https://youtu.be/QTFPbclrkdI
