Milica Đurović, rođena 14. 08. 1992. godine u Kuršumliji, Srbija. U Kuršumliji završila osnovnu školu, zatim Gimnaziju kao đak generacije kao i nižu muzičku školu. Sada je student treće godine Fililoškog fakulteta u Beogradu – Odsek skandinavskih jezika. Pisanjem poezije bavi se od osnovne škole. Član je Književnog kluba „Milutin Uskoković“ u Kuršumliji. Pesme su joj objavljivane u u zbornicima: Miljković – Niš, Žubori sa Moravice – Ivanjica, Gordanino proleće – Aleksinac, Jutro nad Оzrenom – Sokobanja, Tragovi u pesku – Bečej, Zlatna ravan – Kuršumlija, Rudnička vrela – Gornji Milanovac, Bulka – Crvenka, Ćirilica – Slovo srpskog lica – Petrovac na Mlavi, Pesničko proleće – Čukarica – Beograd, Čegar – Niš, Vesnino proleće – Veliki Drenovac, Medijana – Niš, Mašta i snovi – Sremska Mitrovica, Sto talenata – Požarevac, Čedomir Kovačević – Bačka Palanka, Srpsko pero – Jagodina, Majstorsko pero – Vršac, Orfej – Subotica, Prijatelji dece – Vojvodina – Novi Sad, nagrade na dečjim festivalima u Loznici, Novoj Varoši, Istočnom Sarajevu. Dobitnik je povelje Mladi Momčilo – Požega, Poeta – Beograd i Karađorđeve povelje – Beograd.
För N, för V. För alltid
Ovo je njegova obala – ponavlja – takav dan želi da pamti.
Negde ona jednako
možda i s većom pažnjom
osluškuje sopstvene odrone
padajuću melodiju
jezika koji tek ponekad razume
Ima u Titelu crkva
i unutrašnjost joj plava, apsida u zvezdama
Ulica pusta, koja vodi na Tisu
Ovde je vaš posao manjih razmera
Drukčije prirode
ona je za takvu tišinu
hrabrija od ovih u vodu zagledanih
Pritom treba nastaviti put
na sever svakako, na sever
Aurorino ishodište
večno podignuta fermata
hladnog i svetlucavog smisla
Da capo al Fine
Tuda su ostaci sunca, po njegovom srcu
Ali
na drugom se mestu ona zadržala:
Najpre razlaganje akorda, tupe vežbe
a potom
dok neumorno uvežbava Hajdna, Baha
Sve te invencije, partite, barkarole
I visoko visoko iznad školskog krova
u suton
njena uzlepršala duša
Marta, koja bi slušala, ali koju ona ne poznaje
i koje odveć dugo, previše dugo nema
Jedan nedovršeni Mendelson koji uporno odbija saradnju
poslednju rečenicu
čeka njen povratak
još toliko vremena da se upita: koji će instrument zavoleti njeno dete
Nećemo stići da pređemo teške delove
moraćeš sama
Da, svakako – ne kaže, ali
to se podrazumeva
Maestro kad biste je mogli čuti, videti
To su, kada je ona u pitanju, sinonimi
verujte mi na ton
na reč, ako hoćete
najteže mi je to da prevedem
to da odsviram
ali vi
znate već
svakako, da, neizostavno
samo što na drugoj obali stojite.
I devojčica bi tiho ušla u crkvu.
To bi negde značilo ugledati auroru –
Sforzando piano.
GLISSANDO
.
Pažljivo sluša protok, kreće se njegovim tragom.
Promišlja kako se grade i kako rastaču čari
taj nagoveštaj sjaja iz nesna prokrvari,
i svirač sklapa oči u potrazi za blagom.
Zvuk se otvara noću, u težnje nepregledne
da se za uzdah vežu nežnosti pokidane
mir koji ukroti boljku što neoprezno plane
poji notama novim prste poleta žedne.
Žarom se slutnje rasporen širi kroz nadahnuća
dirke pokorne, meke, vesla podatna valu,
vetar uspinje jedra, stopalo takne pedalu,
barka se zatišjem duše otisne u bespuća.
Tok mu penušav, bujan, pokret pomamno pije
dodir uči da spozna što misao savlada
u zanos podižu vode, onde gde najdublje pada
i gde mu sazvučja krhka sazru u melodije.
Plavljena nemirima, zatitra u tom spletu
varnica kojom se, namah, zamisli upotpune
istim plamenim poljem od čekića do strune
i kad se propne u radost, i kada sklizne u setu.
I kad iz vrtloga plaha, ruke u spokoj zađu
ili se poljupcem reskim u ćutanje ogrezne,
onde gde je kadenca podvodnom svetlošću čezne
kroz razuđenost njenu misli otočja nađu.
I kad je nazre oko, prividom dok se zlati
pruženu ivicom kapka, niz plavet nedoglednu
u draži koju reči nikada ne dosegnu
prostranoj tek toliko da je zvuk obuhvati.
Zateže čistim zlatom, lako okiva varka
tankim lančićem svoda umiri sputano srce
o, ništa tako divno ne boli kao sunce
u koje, sanjivim jutrom, uplovi klonula barka!
ИМПРЕСИЈА
.
Лишћем јесењег ветра мисао одлелуја
у чар и чемер зиме; задрхти копреном иња,
кроз пролећа далека, сетно, киша ромиња
пламеном минулог лета ружа ожиљка буја.
Дрхтајем расањен занос заспале вртове буди,
Лепота постаје блиска кроз цвасти распрснута
и не постоји ништа што би могло да спута
плаху матицу светла што навире у груди.
Ту благу плиму зрака, мисао не премости
кроз око и кроз осет лако продре у ткива
и слаповима бола вечито се прелива
у неумитне воде-знамен и пролазности.
Пролећном сузом клија, тајна патње и склада,
топлом озледом лета, раст јој се сунцем пуни
у обрисима магле свежањ раскоши круни
зима што прахом снежним спокојно пада, пада.
TISA, TITEL
”Od dunjinog semenja se spravlja lek na isti način kao od naninog.”
Šumi. Bujica doba. Od svekolikog sjaja
skrivenim obolom blágo. Kao nad poslednjim plodom
brižljivo okupljen nektar. Kad se od tkiva odvaja,
u zamišljanom kraju kad zastane pred vodom
čuje: sipko i tužno, sred krune ustreptaja
kapanje kamena plava pod napuštenim svodom;
vetar put napuklog stabla. Izvan tog trošnog plota
i svud gde ognjica tinja i dubok oros života
Svetlo i prećutano. Suženo oticanje,
useklo dolinom dugom. U drugom utonuću
tek, preko poloja svesti, pronos se smiri u sanje.
Tiho je prišao čovek. Posmatra osamnu kuću,
okno, prispele ptice. Zalog joj, jedro poslánje-
ruku što spušta oblog. I dalje, u svanuću
sred predvojene hridi – ljubav, opnena voda-
mirni sipari duše, i žubor nedohoda
Ili se oslušne izdan. Napor za prosjaj spleta,
usmer, lumenom tajnim, končića iskričava,
šumor povesti bliskih. Večita potvrda leta,
obrani bokori nane koja se sleže dok spava-
rastvor joj – zor okrepljen, u novo jutro sveta;
hrabri je zbog takvog zraka, kojim dan istrajava
i usled naprsnuća, kroz milo zasvođenje.
Tuđim zabrežjem nane. Bezmerno iskupljenje
nadir gde zamedi svetlost. Razvođe dalekog časa,
Tle pene dosanjane. Jednako bdi nad ranom-
otoka slabašna, tanka, od istog vetra talasa
u tako sazrelom času, nežnom i odlaganom,
dah reči nasukanih – da ostanu od glasa,
dok melem blaži pod senkom, pod olistalom granom
Ptice. Ognjica gusta. U nekoj nameri toploj
i do uz stablo sámo, pad njen u noćni opoj.
ЧУДЕСНА ТКАЊА
Понекад, када се капци споје
мрежњача ока нежно тка
ново пространство и нове боје,
нови свет између јаве и сна.
Зеница стрпљиво, искром сјајном
ослика, као на платну меком,
предео који одише тајном,
лепотом, мистичном и далеком.
Телом немири нови прострује,
ум лако такне чудесна ткања
слобода води и обликује
нове ти покрете и осећања.
И, док несвњсно пружаш руке,
ћелије фину тканину кроје
вечерња светла нове луке
чекају уморне мисли твоје.
Златне се нити сплету у влакну,
протичу потоци нови кроз ткива,
и твоји погледи на трен дотакну
свет који срце брижљиво скрива.
Полако газиш цветне живице
биће ти открива путеве нове,
пролећне кише теку низ лице
и гасе страхова пламнове.
Осећаш патњу чудну, дубоку
и јато осмеха ка теби хрли
и једна топла суза у оку
прозрачну светлост живота грли.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/mrtva-priroda/slides/crvene-visnje-zrele-mrtva-priroda-crna-pozadina.html