Poezija Mirvete Islamović

Mirveta Islamović, rođena 1966. godine u Beranama, Crna Gora. Osnovno i srednje obrazovanje završila u Beranama i u Visokom (Bosna i Hercegovina). Piše poeziju i prozu. Prva samostalna zbirka Napeta koža, 2011. godine Prijepolje. Zastupljena u zbirkama “Kapija istoka i zapada” 2010. godina i “Duhovna konekcija” 2011. godina, Sarajevo; Stihom govorim 1 i 2  2012/2013 godine, Bijelo Polje; “Valentinovo, More na dlanu” 2013. godine, Zagreb; “Izvan dometa” 2013. godine, Sarajevo.

Sa kratkom pričom “Uramljena sjećanja” na temi Bihor ušla je u zajedničkoj zbirci kratkih priča “Buđenje Bihora” 2013. Podgorica. Oprobala se kao prevodilac, zajedno sa književnikom Ševkom Kadrićem prevela je knjigu bosanskohercegovačke najveće fudbalske zvijezde Zlatana Ibrahimovića. Knjigu Jag är Zlatan Ibrahimović napisao je švedski pisac i novinar David Lagerqranz. Knjiga je prevedena sa švedskog na bosanski jeziki “Ja sam Zlatan Ibranimović” 2012. godina, Sarajevo. Član je “Udruženja za Kulturu Novo Sarajevo (KNS-a) i član međunarodnog udruženja književnika i slikara ”Stihom govorim ” Bijelo Polje. Učesnica je Manifestacija ”Zavičajne staze – Bihor” 2011/2012. godine u Petnjici, Crna Gora. U pripremi je njena druga zbirka pjesama. Živi, radi i stvara u Norrköpingu Švedska.

ŽENA KOJA TE POSLEDNJA VOLJELA

.

Kada te život odvede

da prođeš hodnicima sjećanja,

da prelistaš knjigu minulih vremena,

znaj tu negdje skrivena,

nalazi se žena koja te poslednja voljela.

I kad drhtavom rukom otvoriš knjigu

što na masivnom stolu leži,

pred tobom ukazaće se život tvoj

i jedna tek malo izblijedela slika.

na slici dva lika,

tvoj,

i lik žene koja te pogledom miluje.

Gledaćeš je dugo,

nježno kao nekada

uz uzdah probuđene radosti

što slike još stoje.

Prepoznaćeš lice žene,

to lice koje ima sve snove tvoje,

to lice koje na javi nestalo je.

Kako si lijepa

pomislićeš,

Lijepa kao i onda kad te je čekala.

Strpljivo s ljubavlju,

da u svoj vijek smjestiš je,

ušuškaš poljupcima i srećom.

Jer, ona nježna i krhka je.

da sama stoji i čeka.

Da čeka tebe,

Što nisi znao da čovjek nema dva vijeka

i da sve prolazno je.

Kad starost zakuca na vrata tvoja,

sjećanja svoja saberi.

Sa slika skini prašinu

i neka bar tada,

u knjizi tvog žvota,

to lijepo lice žene koja te uvjek čekala

zablista pred tvojim sjetnim očima.

Kako si lijepa

ti ženo, koja si me poslednja voljela,

odjeknuće kajanje tvoje.

 .

 PJESMA MOG DJETINJSTVA

.

Pristigle hašlame rane –

rodila svaka grana.

Avlija kao ćilim vezen.

Cvjeta uz pjesmu šadrvana.

U hladu krošanja bujnih

Skemlija čeka stara

Pa kao tužna da je.

Kada se na njoj niko ne odmara.

Uz duvar prislonjen točak

iz nekog prošlog zemana.

I on je svjedok nijemi

Akšamskih toplih divana.

Kad sabah pukne na sve strane

I behar razastre boje

Ja znam da je to dio mene

To pjeva djetinjstvo moje.

 .

SA OBALA LIMA

.

Šumiš i protičeš,
ti zelena rijeko moje mladosti,
moga bosonogog djetinjstva.
Ja još uvjek sa tobom tečem,
u očima mojim nikad nisi slika blijeda.

Teče moj Lim ispod Prokletija,

ponekad divlje,
ponekad nježno ljubi obale svoje.
Kada se snjegovi otope,
Limu u zagrljaj pritoke navale,
i gorski džin snagu pokaže

Hita Lim da Drinu ljubi strasno.
Tad mahale se uskovitlaju
žita poviju
oči uplaše.
Moje Berane se probudi
i u valove njegove gleda
strepi i šapuće molitvu vodi.

Berane moje,kraj Lima,
mjesto mojih najsrečnijih dana.
I sada sliku svog djetinjstva gledam,
ja nestašna učih se na tvojim talasima,
tebi hladna vodo se predajem,kada mi odmor zatreba.
Na tebih se učih da opstanem,
svijetu da prkosim
tebi da sličim.

Život me odnio dalje gdje nema moje mahalske male raje,
ni mirisa moja domovine,
ni Harema,
ni Lima do u mojim očima.

.

BERANE JOŠ U MENI ŽIVI

.

Rano je da behara osjetim,

još se bijele snjegovi.

Ne znam da li na Tifranu bijele se,

ili su se istopili, pa se vrhovi zelene.

Moja rijeka žubori,

mahalu mi probudi.

Miris meraka,

i brzi koraci umornih đaka,

sinoć su korzom gordo šetali.

Rano je da behar se osjeti.

U mome srcu Haremski prkosi,

sa Jasikovca uzlijeću golubovi.

Idem gdje me starost tjera,

da gledam Lim sa mosta,

u mislima mladost da vratim.

Slike bosonogog djetinjstva još nosim u sebi.

Berane još u meni ziviš.

U ljubičasto se prelivaš sa mojim sijedim,

u borama si što na licu nosim.

Odnijela sam grumen tebe u svijet,

na mojim nogama bosim.

Istaknuta slika: Foto: Damir Skarep, Rožaje