Nedžib Smajlović
MUSTAFA
Osnovna jedinica za mjerenje udaljenosti
od jednog čovjeka do drugog zove se puškomet.
Zrno, ispaljeno sa nevidljivog mjesta, pogodilo je Ibrahima,
Mustafinog sina, koji bi, najesen,
da mu nije bilo suđeno trčkarati po džennetu,
kao đak prvoga razreda,
trčkarao po dvorištu osmogodišnje škole.
U čije ime će sada Mustafa biti dio kolone?
U čije ime mu se sada valja radovati danu u kome će se
iznad pašnjaka ponovo oriti nebeska grmljavina
a ne grmljavina haubica?
Nakon Ibrahima…
Nakon zlatokose Umihane kojoj, udavljenoj u koritu,
tabut nismo imali kad tesati, pa smo je ukopali u bešici,
a pelene joj, hudnici, bile ćefini.
Nakon starijeg sina Smaila, kome su,
svezanom za orah ukraj avlije,
na prsima nacrtali kružnu metu, pa se takmičili u strjeljaštvu.
Nakon Mustafine žene Devlije,
od koje je, u kućnom pepelu,
za ukopati ostao zlatan zub.
Maj, 1992. godine
SLIJEPI PUTNIK
1.
Pijem jutarnju kafu, pušim, gledam kroz prozor…
S one strane prozora,
koliko moje beskorisne oči
s ove udaljenosti mogu vidjeti,
počinje takozvani novi dan.
S ove strane prozora
ni jutros ne počinje ništa.
Otkako se vrata na mojoj kući više ne zovu ulaz
nego izlaz,
većina onoga što s one strane prozora počinje
s ove strane se završava.
2.
Historija je lađa
sa čije palube slijepi putnici sami skaču u more,
ne čekajući da ih pijani mornari,
iz razonode, bace ribama.
Historija,
otkako se otisnula na pučinu vremena,
nikad nije bila ni putnički ni teretni,
nego vazda gusarski brod.
POGLED NA SVIJET
Na svaku trafiku treba pribiti tablu sa napisom
prodavnica narkotika.
Na trafikama se prodaju dvije vrste narkotika:
duhan i novine.
Duhan je štetan zato što uništava pluća, srce i krvotok.
Novine su štetnije od duhana –
one čovjeka primoravaju da se odrekne
urođene sposobnosti gledanja i,
za inat svojim očima,
stekne pogled na svijet.
Danas, zahvaljujući novinama, internetu i televiziji,
svaki slijepac može se pohvaliti da ima pogled na svijet.
Iz ovoga se jasno vidi
koliko se jedan od drugog razlikuju pogled na svijet i vid.
Danas, kao i u stara vremena,
onima koji za nekoliko trenutaka trebaju biti pogubljeni
stavlja se povez preko očiju,
samo što se savremeni povez preko očiju
ne naziva crna kapuljača ili traka od crnog platna
nego – pogled na svijet.
BIG BANG
Ima da pažljivo razradim taktiku
i cjelokupno znanje o svijetu,
onako kako hercegovačke planinke guraju
sir u mješinu,
zguram u jednu riječ.
Vjerujem da znanje, u novom ambijentu,
neće trpjeti zbog napada klaustrofobije jer
riječ je,
koliko god se procjeniteljima njene zapremine,
na prvi pogled,
doimala tijesnom,
vrlo prostrana.
Posuda u koju možeš smjestiti cijeli svemir
zove se riječ.
Svemir je nastao u onom trenutku
kad je eksplodirala riječ.
Ovo je jedini prihvatljiv odgovor na pitanje
šta je big bang.
Uostalom, zar nije rečeno: Na početku bijaše riječ?
LIČNE ZAMJENICE
Prvo lice množine postoji samo
u zastarjelim udžbenicima gramatike
i vokabularu nepopravljivih idiota.
Volio bih pripadati narodu u čijem jeziku,
osim što ne postoje prisvojni pridjevi,
ne postoje ni zamjenice ja i mi.
Jezik bi, bez zamjenica ja i mi,
bio mnogo ljudskiji.
Zamjenice ja i mi spadaju među glavne
krivce što historija hiljadama godina
tvrdoglavo odbija da prestane biti klaonica
i postane čovjekov dom.
Šta treba uraditi da se stvari promijene
u korist čovjeka?
Treba naučiti govoriti o sebi tako
da o sebi kažeš sve a da,
bez obzira što govoriš o sebi,
nikad ne kažeš ja.
EVOLUCIJA
Svijet je lovište u kome lovačkim psima,
prestravljenim lavežom ljudi,
ne preostaje drugo nego da,
u znak bezuslovne kapitulacije,
podviju rep.
Čovjekov praotac ne zove se,
kako se ranije mislilo,
Adem,
ne zove se, čak, ni majmun,
nego se zove – vuk.
Povijest je lovna sezona čiji kraj se ne nazire.
Ludake koji trasiraju puteve povijesti
ne vrijedi podsjećati da svako uređeno lovište,
osim što zna za lovnu sezonu,
zna i za lovostaj.
Po mišljenju nekih sociologa,
postoje dva lica lovne sezone:
jedno njeno lice zove se rat
a drugo – mir.
Drugi, pak, tvrde da rat i mir
nisu dva lica lovne sezone
nego dva imena za istu stvar.
Ako se ne dogodi neko evolucijsko čudo,
potomak čovjeka
(koji je, kako rekosmo, potomak vuka),
zbog genetskih mutacija koje su,
u uslovima biološkog biti ili ne biti,
neizbježne,
neće biti ni čovjek ni vuk
nego – zec.
Zec koji je,
da bi opstao u svijetu ovakvom kakav je,
naučio jesti meso,
rađati štenad
i lajati kao pas.
KAD SE SJETIM…
U mom selu, prije rata, nije bilo derneka
na kome nije otpjevana pjesma:
Kad se sjetim
da mi valja mr’jeti,
dignem nogu,
prnem kolko mogu.
Ne znam ko je autor ovih stihova,
ali sam spreman obje ruke turiti u vatru
da je dotični bio puki siromah.
Do ovakve genijalnosti mogao je dobaciti
samo neko ko je češće bio gladan nego sit.
Bogataš,
kad se sjeti
da mu valja mr’jeti,
obično ne prdne nego se usere.