Poezija Remze Lagarije

Remza Lagarija je rođena u Bosni i Hercegovini u  mjestu Bastasi, općina Foča, 1959. godine. Srednju ekonomsku školu završila je u Brčkom, a studirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na Katedri za Sociologiju i Filozofiju. Živi u Kanadi od 2000. godine.

Piše poeziju od najranijih školskih dana, te su joj pjesme bile objavljivane tokom sedamdesetih u “MALIM NOVINAMA”, kao i u tadašnjem lokalnom školskom listu “GLAS MLADIH” Osnovne škole  u Gunji, Hrvatska, koju je pohađala. Te svoje najranije radove nije uspjela sačuvati sticajem životnih okolnosti a i poplava 2014. godine potopila je čitavu arhivu osnovne škole u Gunji, tako da nije moguće doći do njenih najranijih radova.

U martu 2016. njenih deset pjesama je objavilo udruženje KNS- Kultura Nova Svjetlost, Sarajevo. Trenutno objavljuje svoje pjesme u Kanadi u Alberta Street News.

U pripremi je i njena prva zbirka poezije.

NE DIRAJ PJESNIKA

Saslušaj pjesnika,

u njemu je vječnost što neumorno pjeva,

on je taj šapat što ti blaženost u dušu ulijeva,

i tuge tvoje svjetlošću sagorijeva.

Prati  pjesnika,

što svemirom jezdi, šapuće i diše,

kad oko njega plesati počnu čak i kiše,

i kada nedohvatne duge stvara,

i kada s tvojim srcem iznenada razgovara.

Dočekaj pjesnika,

kada tvom oku,

svjetlost ogromnih daljina prinosi,

tvome sluhu umjetničke melodije pronosi,

u tvoju maštu nadu šapuće,

na kosmičke sile se naslanja,

što vječno o boljem sutra sanja.

Pronikni u pjesnika.

Otkrij njegova traganja,

odživi njegova sanjanja.

TI i JA

Naše se obale sreću,

U moreuzu pjenušavih maštanja,

Dok nam se misli prepliću,

U tajnama našeg trajanja.

Svjetlost zahvaća brodove mojih nada,

Dok učiš Dove da preživim i “ovo” sada.

Napuštam luku čemernih vremena,

Ostavljam lance preteškog bremena,

U auri tvoga zagrljaja zamišljam sebe,

Na horizontu našeg putovanja čekam na tebe.

MIRIS DUŠE

Dok budna sanjam,

miris me ljiljana mami.

Svemirski zov za životom,

u srce svoje uramih.

Aura oko snage,

što se sudbom zove,

ne da se ova duša,

staviti u okove.

Opojni miris ljiljana,

iz duše moje se širi,

i svemir zamirisa,

kao i moja duša.

IPAK SVOJA

U zagrljaju duginih boja,

ispod tvoga svoda,

uvijek sam ostala svoja,

i nemirna kao voda.

Potresana od nepravde,

zaodjenuta s istinom,

vođena idejom pravde,

koračam dunjalukom.

Utješena mislima nade,

i ja sam kao Bosna,

ljuta, uvrijeđena, ranjena,

čežnjom opijena,

ljubavlju zadojena,

sevdahom opčinjena,

uz miris ljiljana odgojena.

Ka Suncu okrenuta,

pod mjesečinom tajnovita,

i draga i plahovita,

i bliska i daleka,

i sretna i uplakana,

a uvijek svoja.

I kad nad nama nebo se smrači,

melek naš,

uz nas stoji.

IZBOR

U iskapljenoj čaši gorčine,

cigareti ugašenoj,

šaci soli za rane ljute,

u prazne riječi,

stalo bi sve tvoje.

Pakujem opor miris jutra,

i buđenja u dvoje,

na put daleki, što dalji,

to više ništa nije moje.

Ostavljam tebe u zaborav,

novim lahorima što me prate,

zaogrćem misli svoje,

u ljepote nove,

u ljepote moje.

Ispod krila leptirića,

što na ruke slijeću moje,

slikam lica voljenih mi bića,

sklapam ruke,

krila svijam,

oko djece svoje.