Poezija Saliha Alića (Bijeljina, 1906. – Zagreb, 1982.)

Salih Alić

PONOĆNA ISPOVIJED PJESNIKA

.

O, ponoći svijetla, bez tajne, na javi,
iz tjemena moga u te misli idu;
kroz tvoj veo plavi oči mi u glavi
traže zrno mome nedostižno vidu…

Bit rođenja tvoga znam postala nije,
ni nestati ne će, jer je vječan plamen,
pa u meni sada sjaji svud i klije
kroz život za život u tijelo, u kamen.

Rodih se da živim uzajamno za smrt;
svaki predmet diše od Boga rođenjem;
uz napjeve strasti tijelu stvaraš vrt
kroz svemir, trajući vječnim oplođenjem…

O, noći što nemaš ni mladost ni starost;
bez prestanka ti si na ovoj planeti;
u zamjeni s danom mnogima si radost
u sjenci zvjezdanog kola i u sjeti.

Bezbrojne mi snove ti pokrivaš plaštem,
vezenim mekanom mjesečinom srpnja;
moga znanja moć razigravaš maštom
pod tjemenom, kojim jezgri mi se trpnja.

Bol mi je nanešen nepravdama ljudskim
kroz moj put trnovit, kroz glasova boje,
pa nujan koračam sokacima uskim,
noseći od zvijezda žice lire svoje.

O, ponoći bez dna, beskrajna u svijetlu,
nad Saharom sliku Geniju si dala
– putokaz životu – novom podrijetlu
Čovjeku, kojem si svoju moć udahla.

Svakom si atomu jezgru žigosala,
putanjama svud su prsti ruke tvoje
i bez dvojbe svake – tvoja ogledala
čiste istine su, da si sva bez boje.

Snagom bez prilika ti razgoniš tminu,
upaljenim zviježđem živih srca griješ,
moći svojom diraš mog srca dubinu,
što je u snu kroz dan iz svog sunca piješ.

O, ponoći moja, ljubičastih krila,
s krugom sitnih zvijezda, s krunom mjesečine,
slušaj širom neba svuda šum mog bila,
što glas mu je sličan glasu violine.

Prstima Maestra sviraš svuda svodom
sebe svog i mene, dubine davnine
i zaleđen mjesec srebrn sa obodom,
što s nebeskog žala lašti vrh planine.

Zvjezdanom ti vatrom svaki kutak gori,
pobjedom saznanja živih srca griješ,
po livadi neba ranoranak zoriš
i kroz vječnost bijeli dan iz klice kliješ.

Po osnovi sjajnosrebrnaste noći,
skrivene u neba dubokome gorju,
ko prsle rakete srž ti požar toči –
narančasto-bijelu vatru po obzorju.

U strčalom krugu čujem šapat misli,
što žure brzinom vrtoglavom kroz os,
bezbojnu ti žurbu vjetrovi su stisli,
ko kazaljku sata sunce – neba ponos.

Kroz tebe sve šumi, ko vjetrovi poljem,
tka bezbroj planeta tajanstvenu šutnju,
neznana ti blaga leže pod potkrovljem
za kojim ja čeznem, venem, tratim lutnju.

Doći do saznanja vrućicom pred Bitnost –
pred Čahurku Svega – ja mislima snatrim,
kao zdravo dijete sanjarim Providnost,
što svuda se spliće i raspliće ko dim.

Jer dok mjesec maše bakrenom lepezom,
po meni svud vrijeme škropi golo inje –
brige, i po kosi veze bijelim vezom
godine, što nosim s torbom sirotinje.

Liru, tek napuklu, krijem pelerinom
i dobro mi srce pjeva snagom duha,
pa mi osjećaji teže za visinom
Nepoznatog, što je postalo bez ruha.

A to nestat ne će, jer je Bit – i Ono,
vatromet što vječan po svemiru sklada
i zvoni svud, zvoni vječito, ko zvono
u zapisu zvijezda fantastih balada…

O, kristalna noći, kako bićem ruješ
i kako mi život pjevaš snagom novom,
jer sad te u sebi osjećam da kuješ
smrt preranu, moje sirotinje domom!…

.

PODNE U TRI CRTEŽA

.

Podne.
Ulice sve su polivene suncem.
Oblaka dva bijela na svodu,
ko ovce site u hodu
brode
i po crti obzorja
šaraju ime
čudno ko moje rime.
Na cesti čovjek sa štapom u ruci
(putnik je, beskućnik, ko zna odkuda)
pijan od silnog sunčeva svijetla
putuje od jednog do drugog tla,
noseći sobom vječnu drugu;
crnu sestru – tugu.

Dječak vodi starca za rukav,
(put mu je led među snom i javom)
on svijetom luta polumrtav
noseći sobom uspomene:
kad su mu oči sjati prestale
ko zvijezde dvije u rijeku pale.
Podne.

.

ISKUŠENJE

.

Padoh u splet žica
sutonjega sunca
travnim vrtom, zemlja
gdje svom snagom diše.
Večernjega vjetra
pjani dašak bunca
i po lišću granja
prve rose riše…

Tu ja golem govor
s vedra neba slušah
tiho kako šapće
u vrtlogu mraka;

i sebe u duši
slušah, srce kušah,
pa iskušah da sam
samo zemlje šaka!

.

KRIK IZ MOJE SOBE

.

U sobi me siše čama puna straha,
ko srce u tuzi strto od uzdaha…

Na stolu kraj mene žedan krčeg pije
plamen sunca,što se u prozoru smije.

Vedar dan mi niže đerdan oko vrata,
ko dragulje sitne, žute-od ahata.

Tu tišina vječno prede bijelu dugu,
što noću i danju šumi sjete tugu…

Al kad duša stane još jače da rida,
pripjev bola čuju samo uši zida…

.

ZALEĐENO SUNCE

.

Kao stari vrtlar, čuvar zrelih dunja,
zaleđeno sunce nad oblakom kunja.

Nalik zlatnom satu čarobnom iz priče,
kazaljke svog dana u noć britku miče;

i prepukle južne doziva širine,
da probudi vjetrom zamrzle doline;

i da raspe krdo runastih ovaca –
oblake, bez tora i bez praporaca;

jer sve su se crte u snjegove splele
teške, kao smrti uzaranke bijele!…

.

PRED PONOĆ

.

Modra ptica neba na grančicu stala.
Crna tama nju je ogrlila rukom.
Čudnovata glazba navrh vrta pala
u smaragdnu travu, s mjesečevim zvukom.

Krijesnice u vrtu slave ljeto vedro.
Slušaju u lišću noćnu glazbu, tihu.
Gledaju na mjesec kroz grančiće njedro,
sjajeći se zlatne, ko moj srom u stihu.

S neba vedra glazba, ko s viole bruji.
Prodire – duboko. u bit moje duše.
Vjetar, brz ko potok, pokraj mene struji
i zuji ko kiša iz dna noćne tmuše…

Tu me netko glasno – ne znam tko je – zove
i mjesec snen se stiša – i ja čuh kroz snove,
da netko od zvijezda violinu gradi…

Salih Alić je rođen 30. septembra 1906. godine u Bijeljini gdje je završio osnovnu školu i medresu. Prvo je radio kao knjigovođa, a zatim kao dopisnik sarajevskih listova “Jugoslavenski list” i “Večernja pošta”. Nakon kratkotrajnog boravka u Zagrebu gdje se bavi preprodajom knjiga dolazi u Sarajevo i radi u Islamskoj dioničkoj štampariji. Od 1936. godine Zagrebu, kreće se u bohemskom krugu Tina Ujevića i objavljuje pjesme u brojnim časopisima i listovima.
Bio je član uredništva Novog Behara. U Od 1942. radi kao korektor u dnevnom listu Novoj Hrvatskoj, a potom do kraja Drugog svjetskog rata kao novinar u Hrvatskom krugovalu. Nakon završetka rata radi kao službenik u Nakladnom zavodu Hrvatske, Ministarstvu ribarstva NRH i zagrebačkoj vojnoj pošti. U penziju je otišao 1953. godine. 1964. godine, na godišnjicu smrti pjesnika Sergeja Jesenjina, utemeljili su Salih Alić, Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer, Berislav Nikpalj, Vesna Parun i dr. u prostorijama konobe Staro Petrovo selo (koja je poslije dobila ime Tingl-Tangl) subotnje okupljanje pjesnika kojem su dali ime Jutro poezije.
Salih Alić, uz Hamzu Humu, najznačajniji je predstavnik međuratne bošnjačke poezije, karakteristično za Alićev pjesnički opus jest dosljedno pjevanje u duhu neoimpresionizma i neosimbolizma, pri čemu, kako to ističe Željko Ivanković, ne zaboravlja bosanskomuslimansku pjesničku tradiciju i zavičajne pejzaže čak i kad pjeva sa Medvednice. Prije svega bio je pjesnik – slikar prirode. Pjesnička preokupacija prirodom provlači se kroz njegovu poeziju socijalne tematike te kasniju poeziju poetskog i životnog suosjećanja sa samim sobom.
Djela: Lirski akvareli Zagreb, 1941; Ranjeni galeb: pjesme šestorice, Naklada “Hrvatski orač”, Zagreb, 1942. (suautori Frano Alfirević, Nikola Šop, Gustav Krklec, Vlado Vlaisavljević i Ivo Balentović); Lirski dnevnik, Zagreb, 1953; Koloplet (pjesme osmorice), Zagreb, 1954. (suautori Tin Ujević, Frano Alfirević, Matej Šavora, Ferdo Škrljac, Ferdo Bačić, Ivan Đurašin i Juraj Baldani); Jesenas i danas (pjesme osmorice), Slavonski Brod, 1954;Tin u anegdotama (s I. Posavcem), Vinkovci, 1960; Poezija, Znanje, Zagreb, 1972; Pjesme, Sarajevo, 1991; Kaside (priredio Zilhad Ključanin), Zagreb, 2008.

Salih Alić je umro 11. marta 1982. godine u Zagrebu.