Šimo Ešić
MOJA KUĆA
Moja kuća na dva sprata,
a dva sprata k’o dva brata.
Oba duga i široka,
u svakoga po tri oka.
Po tri oka i vratanca –
baš su kao dva blizanca!
Razlika je vrlo mala,
u moj džep bi cijela stala:
Prvi ima podrum – rov,
drugi ima kapu – krov.
Prvi tu, na zemlji, stoji –
drugi zvijezde nebom broji!
Tako živi moja kuća
od svanuća do svanuća.
LJUDI I PTICE
.
Čim čovjek sebi napravi kuću,
umoran, ali sretan do zvijezda,
pod novim krovom skupe se ptice
i počnu sebi svijati gnijezda.
Sjate se vrapci, pa cijeli dan
gnijezde jedan po jedan stan.
Onda golubovi dođu, pa guču
i časkom sebi naprave kuću.
Pod strehom, zatim, brzo naraste
gnijezdo za male, nemirne laste.
Ima li dimnjak još iznad kuće –
gospođa roda tu svije pruće.
I kuću onda svakoga jutra
lepet krila i cvrkut budi,
pa tako dugo i sretno žive
pod istim krovom – ptice i ljudi.
PREVRNUO SE SVIJET NAOPAČKE
.
Prevrnuo se svijet naopačke:
zemlja je gore,
a nebo dolje!
S nogama uvis šetaju mačke,
krošnjama nadolje
vise topole!
Točkovi kola
idu al’ strijepe
da se od puta
ne odlijepe,
jer, dabome,
i taj je put,
pogodili ste –
izokrenut!
Naglavačke cvjeta i cvijeće,
poleđuške hodaju mravi,
čak se i zemlja STVARNO okreće –
kad malo duže dubiš na glavi!
ŠTA SVE UJAK TREBA ZNATI
.
Nisam htio, šta ću kriti –
al’ moradoh ujak biti.
A šta znači ujak biti,
reći ću ti da znaš i ti:
Kad si ujak, moraš znati
zašto tata nije – mati,
zašto rastu brci tati,
zbog čega je magla – siva,
što na krušci nema – šljiva?!
Ujak mora da se sjeti:
zašto i slon ne poleti,
zbog čega je šišmiš slijep,
šta će konju – konjski rep?!
Ujak mora sve da shvata,
mora biti akrobata
i vještine znati mnoge:
hodanje na četir’ noge,
premet, kolut, stoj na glavi
(i u sobi i na travi)
mora dobro i da skače,
da mjauče i da njače,
da rže i kukuriče,
i – da priča lijepe priče!
Kad moradneš ujak biti,
sve ćeš ovo znati i ti!
Potpuno je isti vic,
ako moraš biti – stric!…
RADNI DAN JEDNOG VJETRA
.
Vjetar se često probudi rano,
dok je još uvijek nebo zvjezdano,
pa brzo skoči, umije lice
i – šta će prvo? – buditi ptice!
Zatim sa lišća
izbriše rosu,
pa se razleti
po sjenokosu:
ukrade prašnik
od snenog maka,
namigne veselo
horu cvrčaka,
povuče za nos
strašnog bauka,
prodrma krevet
jednog pauka,
zavrti listić
na jednoj šljivi,
probudi leptira
na jednoj njivi,
čvrkne klobučak
jednoj gljivici
i otme balon
malom Ivici,
nestašno kucne
bubanj od žira,
a zatim pije
vode iz vira.
Iz šumskog stana
istjera ose,
pa zatim brezi
zamrsi kose…
.
Na kraju jutra
svojim nemirom
takne oblačak
što juri svemirom,
onda ga primi
u krošnju kruška,
gdje vazdan puše,
pirka i šuška.
.
Pred samo veče umoran žmirne
na kraju neke šumice mirne,
legne i sanja do samog jutra
kako će opet trčati sutra…
.
TAKO SMO RASLI
Imao rudar u svom kućerku
sedam sinova i jednu kćerku:
sina Ivana,
sina Živana,
sina Marka,
sina Žarka,
sina Antu,
sina Matu,
sina Ivicu
i lijepu kćerku Anđu.
Kada je lijegao noću u krevet,
s njime je išlo i briga devet:
jedna za Ivana,
jedna za Živana,
jedna za Marka,
jedna za Žarka,
jedna za Antu,
jedna za Matu,
jedna za Ivicu
i dvije za lijepu kćerku Anđu.
Kad su se rezali komadi hljeba,
uvijek se znalo koliko treba:
jedan za Ivana,
jedan za Živana,
jedan za Marka,
jedan za Žarka,
jedan za Antu,
jedan za Matu,
jedan za Ivicu
i jedan za lijepu kćerku Anđu.
Bili su jedno drugom do uva,
kako od zime rudar da čuva
sina Ivana,
sina Živana,
sina Marka,
sina Žarka,
sina Antu,
sina Matu,
sina Ivicu
i lijepu kćerku Anđu?
Kad jednom bratu postane kraći,
kaput je taman ostaloj braći:
od Ivana ostane Živanu,
od Živana Marku,
od Marka Žarku,
od Žarka Anti,
od Ante Mati,
od Mate Ivici –
šije se jedino kćerki Anđi.
Dok su kaputi tako kraćali,
svi su porasli i ojačali:
i sin Ivan,
i sin Živan,
i sin Marko,
i sin Žarko,
i sin Anto,
i sin Mato,
i sin Ivica,
i lijepa kćerka Anđa.
Zatim se lijepe stvari događaju –
rudaru sretnom se unuci rađaju
od sina Ivana,
od sina Živana,
od sina Marka,
od sina Žarka,
od sina Ante,
od sina Mate,
od sina Ivice
i lijepe kćerke Anđe.
Sada ih ima kao u priči
i svaki svakom pomalo liči:
djeca od Ivana,
djeca od Živana,
djeca od Marka,
djeca od Žarka,
djeca od Ante,
djeca od Mate,
djeca od Ivice
i djeca od lijepe kćerke Anđe.
Sad, kada kakve izlete štimaju,
u svakoj zemlji rođake imaju.
Treba se, možda, držati toga –
lijepo je svugdje imati svoga.
O LIPI
Još nije s time načisto svijet –
da li je lipa drvo il’ cvijet.
Jer, ona sproljeća izgleda, prvo,
kao i svako normalno drvo,
ali čim proljeće pred ljetom padne,
sva se u cvijet i miris dadne.
Tada joj krošnja postane medna
slastičarnica osa i pčela
i prava košnica koja miriše
u deset šuma i devet sela!
A onda prođu vrućine ljetne
i jesen se lipi u krošnju dune,
pa joj se lišće i grane cvjetne,
kao maslačci počnu da krune.
Tada je lipa ponovo drvo –
cijele se zime mrzne, al’ sanja
kada će ponovno granuti sunce
i doći divno doba cvjetanja…
Zbog toga ostaje tajna za svijet,
da li je lipa drvo ili cvijet.
.
KRUŠKA IZ DJETINJSTVA
Proteklo je mnogo vode
niz slapove i brzake,
svijet obiđoh i vratih se
u selo kod svoje bake.
Dočeka me onaj isti
miris dunja sa ormara,
al’ kuća je nešto tješnja
i sitnija baka stara.
Iza kuće voćnjak dragi –
sve krošnja do krošnje šuška,
preda me se prošlost vrati,
djetinjstvo i jedna kruška.
Pogledom je tražim. Gdje je
ona divna medenjača,
na kojoj je bilo gozbi
i veselja, pa i plača?!
Ugledah je!… Ili mi se
samo čini ona da je:
raskošna i silna bješe,
sad nekako – obična je.
I priđoh joj, pa smo tako
jedno naspram drugog stali,
gledali se, gledali se,
al’ se nismo prepoznali.
Pođoh, zatim, tužan malo,
jer računi nisu čisti:
da l’ je kruška drugačija
il’ ja, možda, nisam isti?…