Poezija Sonje Milovanović

Poezija
Sonja Milovanović
Sonja Milovanović

Sonja Milovanović, rođena 1964. godine u Plavu, Crna Gora. Završila Pedagošku akademiju u Tuzli, odsjek Srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Pjesme su joj objavljene u zbornicima i zajedničkim knjigama. Živi i stvara u Lajkovcu, Srbija.

 

 

 

ČOVEK JE OD NEŽNOSTI SATKAN

 

Daljine uvek nekuda vode.

Po njima peva tišina noći.

Kad neko dođe, pa onda ode,

zašto je morao uopšte i doći?

 

Zato  bez snova ne možeš napred,

zato  je nada jedini lek,

zato je čovek od nežnosti satkan,

kako bi odživeo životni vek.

 

 

 

SNOVI SU  IZATKALI STIH

 

Sanjala sam kako pišem pesmu.

Najlepšu, lepšu od pesama svih.

Svetlost  pesme grejala me u snu.

 

Snovi su mi izatkali stih,

 

Mesec im darivao zvezdani smeh.

Pobegao je iz srca sumorni oblak siv,

jer bez pesme čovek i nije živ.

 

 

ZOV

 

Zovem vetre da  nešto

kažu

i oslobode želje zarobljene

čekanjima.

Zovem zvezde da pogledom

vrate sjaj i spokoj umrlim

snovima

 

Zovem mladost

i starost zovem,

ali detinjstvo bih sada samo htela.

Zovem, ali znam

da ne mogu

životu navlačiti kakva želim

odela

 

POTECI KAO PESMA

 

Kad pesma iz grudi

kao lavina krene,

kad sve što srcu drago je

stane u reči njene,

kad srce ti stihovima bije,

kad ništa ti nedostižno nije…

To Bog te od stihova sazda

i reče ti :

–Teci kao pesma.

Teci vazda!

 

 

LJUBAV JE SVE

 

Svu noć je tama stihove pisala.

Pisala, pa brisala. Nijedan lep da se rodi.

 

Svu noć je tama na dušu kidisala

i uspela sa srcem de se srodi.

 

Iz duše svu noć misao ječi:

Kad ljubavi nema u nama,

ničeg kao da nikada nije ni bilo!

 

Misli je brzo prekrila tama.

Šta se to s našim srcima zbilo?

 

Svu noć su do srca plovili treptaji duše

i nekim čudom tek u zoru njim potekoše reči:

Kad ljubavi imamo, imamo sve!

 

Duša tog trena prestade da ječi,

jer srce shvati – da samo ljubav leči.

 

 

*      *       *

Činilo mi se nekad, eto,

da zvezde i ljubavi ne umiru.

Činilo mi se tako, eto,

da su besmrtne u svemiru.

A one sve nestaju različito i polako,

ali, eto… činilo mi se nekad tako!

 

*      *       *

 

Prekorno su mi rekli:

„ Zgazila si mrava!”

Rekla sam:

– Pa šta,

zgazili su i mene,

a nisam mrav!

 

IZGUBLJENE ŽELJE

 

Sumorno nebo,

ulice tmurne,

iz tišine se prolama

jeziv krik…

To čovek traži

izgubljene želje,

to čovek traži

svoj lik.

Traži čovek

sebe  samog

izgubljenog u samoći…

Traži čovek

tračak sreće,

možda će ga  naći moći !

 

 

ČUDAN OSEĆAJ

 

Danas  ja čekam…

Čekam, ali ne znam šta.

Danas ja odlazim…

Odlazim, ali ne znam gde.

Danas ja osećam

nešto čudno, ali ne znam

da li se to nešto u meni

rađa ili možda mre.

 

 

MOJA NOĆI

 

Moja noći,

crna noći,

ko je crnji

od nas dvoje?

Da l’ te moje

misli crne,

il’  ti crniš

misli moje?

Moja noći,

crna noći,

ko je crnji

od nas dvoje?

Da  l’  te moje

srce guta,

il’ ti gutaš

srce moje?!

Moja noći,

crna noći,

skupa ćemo

nas dve proći.