
Sonja Milovanović, rođena 1964. godine u Plavu, Crna Gora. Završila Pedagošku akademiju u Tuzli, odsjek Srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Pjesme su joj objavljene u zbornicima i zajedničkim knjigama. Živi i stvara u Lajkovcu, Srbija.
ČOVEK JE OD NEŽNOSTI SATKAN
Daljine uvek nekuda vode.
Po njima peva tišina noći.
Kad neko dođe, pa onda ode,
zašto je morao uopšte i doći?
Zato bez snova ne možeš napred,
zato je nada jedini lek,
zato je čovek od nežnosti satkan,
kako bi odživeo životni vek.
SNOVI SU IZATKALI STIH
Sanjala sam kako pišem pesmu.
Najlepšu, lepšu od pesama svih.
Svetlost pesme grejala me u snu.
Snovi su mi izatkali stih,
Mesec im darivao zvezdani smeh.
Pobegao je iz srca sumorni oblak siv,
jer bez pesme čovek i nije živ.
ZOV
Zovem vetre da nešto
kažu
i oslobode želje zarobljene
čekanjima.
Zovem zvezde da pogledom
vrate sjaj i spokoj umrlim
snovima
Zovem mladost
i starost zovem,
ali detinjstvo bih sada samo htela.
Zovem, ali znam
da ne mogu
životu navlačiti kakva želim
odela
POTECI KAO PESMA
Kad pesma iz grudi
kao lavina krene,
kad sve što srcu drago je
stane u reči njene,
kad srce ti stihovima bije,
kad ništa ti nedostižno nije…
To Bog te od stihova sazda
i reče ti :
–Teci kao pesma.
Teci vazda!
LJUBAV JE SVE
Svu noć je tama stihove pisala.
Pisala, pa brisala. Nijedan lep da se rodi.
Svu noć je tama na dušu kidisala
i uspela sa srcem de se srodi.
Iz duše svu noć misao ječi:
Kad ljubavi nema u nama,
ničeg kao da nikada nije ni bilo!
Misli je brzo prekrila tama.
Šta se to s našim srcima zbilo?
Svu noć su do srca plovili treptaji duše
i nekim čudom tek u zoru njim potekoše reči:
Kad ljubavi imamo, imamo sve!
Duša tog trena prestade da ječi,
jer srce shvati – da samo ljubav leči.
* * *
Činilo mi se nekad, eto,
da zvezde i ljubavi ne umiru.
Činilo mi se tako, eto,
da su besmrtne u svemiru.
A one sve nestaju različito i polako,
ali, eto… činilo mi se nekad tako!
* * *
Prekorno su mi rekli:
„ Zgazila si mrava!”
Rekla sam:
– Pa šta,
zgazili su i mene,
a nisam mrav!
IZGUBLJENE ŽELJE
Sumorno nebo,
ulice tmurne,
iz tišine se prolama
jeziv krik…
To čovek traži
izgubljene želje,
to čovek traži
svoj lik.
Traži čovek
sebe samog
izgubljenog u samoći…
Traži čovek
tračak sreće,
možda će ga naći moći !
ČUDAN OSEĆAJ
Danas ja čekam…
Čekam, ali ne znam šta.
Danas ja odlazim…
Odlazim, ali ne znam gde.
Danas ja osećam
nešto čudno, ali ne znam
da li se to nešto u meni
rađa ili možda mre.
MOJA NOĆI
Moja noći,
crna noći,
ko je crnji
od nas dvoje?
Da l’ te moje
misli crne,
il’ ti crniš
misli moje?
Moja noći,
crna noći,
ko je crnji
od nas dvoje?
Da l’ te moje
srce guta,
il’ ti gutaš
srce moje?!
Moja noći,
crna noći,
skupa ćemo
nas dve proći.