Zlatan Mrkonjić: Ukrotitelj sjenki

Iznad šume zvane Šapat kojom vojske dobra i zla hodiše, kojom se vijekovima tragovi na tlu krvlju ljudskom ostaviše, počivala je ledena planina Ponoćna sjen. Duž planine čiji vrhovi ka oblacima sežu uspinju se vjetrovi koji svjedočiše zbivanjima ovog mjesta. Vođene mračnom silom koja je vladala u unutrašnjosti ledene planine, bezbroj armija dobra i zla ovdje se potamaniše. Mnogi smrtnici htjeli su da uđu u planinu, ali niti jedan nikada nije mogao ni da kroči blizu nje. A čak i kad bi prišli, ledena planina nije dozvoljavala pripadnicima ljudske vrste da uđu. Ključ vrata Ponoćne sjeni deset vijekova ostade nedokučiva tajna.

Do dana današnjega, nikome ne bi dozvoljeno da kroči u unutrašnjost ledene planine osim sjenkama. Ispod planine ledom pokrivene, okružen šumom Šapat i vjetrovima koji neprestano tu stražu drže, nalazi se veliki kamen u koji se uklesa sve ono što se zbivalo u šumi. Ta Sitris su ga zvali. Svi pokolji dobra i zla, svi pokušaji ulaska u ledenu planinu uklesaše se u Ta Sitris neizbrisivom, magičnom tintom.

Vijekovima su ljudi pokušavali da prođu pored Ta Sitrisa i tako priđu blizu hladnim zidovima Ponoćne sjeni. Ali sjenke koje su bile moćnije od ljudi ispriječiše se. Mnogi smrtnici pokušaše da priđu, i svi do jednog padoše. Ta Sitris, visoki sivi kamen, ostade tajna. Ostade netaknut, kao i tišina ledene planine.

Ali jednom se jedan hrabar čovjek odvaži da sam pokuša da uđe u Ponoćnu sjen. Mjesecima je hodio putevima nimalo sigurnim, prolazeći gdje bi se malo ko usudio da prođe, prešavši mostove koji su bili smatrani nepremostivim, probijajući se kroz tminu kojom nikada, govorilo se, svjetlost nije kročila. I napokon stiže u šumu Šapat, u mračno, prokleto mjesto gdje je magični kamen Ta Sitris bio sakriven, gdje je ledena planina vijekovima ležala netaknuta.

Usudi se hrabri čovjek da prođe pokraj Ta Sitrisa, i začudo, ništa se ne desi. Zrak nije bio ispunjen magijom, samo hladnoćom koja je dopirala iz planine koja je tu netaknuta vijekovima ležala. Na kamenu je bilo ispisano ljudskim jezikom:

Vojske dobra i zla stoljećima ovdje prolaziše. Stoljećima se na tlo šume Šapat prolijevala krv ljudska. Sjenke ostadoše neporažene. Nema smrtnika koji sjenku pobijediti može. Lakoumni smrtnici koji se usudiše da pored moga neumornog oka prođu svi padoše. Zato smrtniče dok hodiš zemljom ovom ne dozvoli da ti prolazak pored mene bude naum…

Ostatak drevnog teksta bio je napisan jezikom sjenki. Čovjek ipak ravnodušno prođe pored kamena, i pođe prema ledenoj planini.

Hladan vjetar koji sa sobom donese oštre djeliće leda ošamari čovjeka, zateturavši ga nazad. Čovjek prkosno pogleda ka planini, i nastavi dalje. Vjetar je postajao sve jači. Prilazio je velikim vratima ledene planine, kojima nijedno biće čijim žilama teče ljudska krv nikada nije uspjelo da se približi, a kamoli uđe kroz njih. Dugim, teškim koracima, gotovo onesposobljen vjetrom, konačno dođe do velikih ledenih vrata.

Najednom jak udar groma sruši Ta Sitris iza njega. Čovjek se preplašeno okrenu. Iz rupe koju je udar groma napravio podigla se visoka mračna čovjekolika sjenka. Pogled sjenke bio je mračniji od noći, ali čovjek se ne uznemiri.

”Reci, smrtniče, šta te nagna da pređeš granicu vidokruga mog? Je li te put doveo dovdje da bi smrt svoju upoznao?”, reče sjenka mirnim glasom.

Čovjek, sada pribran, hladno odgovori: ”Decenijama sam tražio, sjenko, čuvaru planine ove. Kopao sam po mjestima gdje niko nikada nije. Stremio za znanjem koje je odavno već bilo zaboravljeno i koje su potomci tvog roda, sluge sjenki, prikrile. Hodio sam putevima mnogim, i prešao mjesta koja su za mnoge bila nepremostiva, sjenko, kako bih okončao vlast sjenki nad ljudima. Kako bih konačno ubio tvog gospodara.”

”Zašto misliš da ti, pored svih smrtnika koji ovdje padoše, imaš dozvolu da uznemiruješ zemlju područja ovih i Ponoćnu sjen? Da tako zboriš? Zar ne razumiješ, smrtniče, da si samim tim što si kročio na ovo tlo smrt svoju pod ruku uhvatio?”

”Ja neću umrijeti, sjenko, prije nego okončam život gospodara Ponoćne sjeni i njegovu vlast nad smrtnicima, pa makar me hiljadu demona noći strašnijih od tebe same u njoj čekalo. Sjenko, ti koja vijekovima čuvaš ovo mjesto, počuj ovo: sjenke, rod tvoj, izbrisale su gotovo cijelu ljudsku vrstu. Pobile su cijeli moj klan. Samo sam ja smrt svoju izbjegao, i njih nekoliko, kada davno pokušasmo da ovom mjestu priđemo”.

”Prava šteta što će tvoj klan sada da nestane sa lica zemlje, smrtniče. Sudbinu svoga klana mogao si promijeniti dok si još bio van domena planine ledene. Ali sada ćeš smrt svoju okusiti, i time će tvoj klan potpuno istrijebljen biti. Ljudi su davno poraženi. Nekolicina njih samo živi, ali i oni čekaju da po njih sjenke dođu. Ovaj svijet sada pripada sjenkama, smrtniče. Na kamenu će ime zadnjeg čovjeka biti ispisano. Na Ta Sitrisu će pobjeda sjenki kroz pjesmu opjevana biti.”

Sjenka krenu prema čovjeku.

Smrtnik se zlokobno nasmija, i zatim reče: ”Zar misliš da se nisam pripremio prije nego kročih zemljom ovom? Zar me uzimaš za nekoga ko je rado došao ovdje da smrt svoju prihvati, Lesaar, čuvaru vrata Ponoćne sjeni?”

Sjenka najednom zastade. ”Kako si ime moje doznao?”

”Duga pripovijest, Lesaar. Rekoh ti da sam mnogo tražio i na mnoga mjesta kročio prije nego krenuh putevima koji vode šumi Šapat. Izgubio sam i previše vremena sa tobom. Vrijeme je da te konačno pošaljem u Zemlju čuvara sjenki, gdje i pripadaš ”.

Čovjek isuka dugi mač čiji je zašiljeni vrh prosipao svjetlost.

Sjenka se zatetura kao da je još jedan udar groma pogodio ledinu ispred nje.

”Kako si našao Ukrotitelja sjenki, ti prokleti smrtniče?! Mač je pet vijekova bio sakriven. Zaboravljen. Ja sam bio jedan od onih koji su ga sakrili po naredbi gospodara moga. Bilo kako bilo, misliš da stvarno možeš njime da me uništiš ? Misliš da ako u rukama nosiš mač moga gospodara, da njime možeš mene da ubiješ? Mene, koji sam počivao u Ta Sitrisu vijekovima, čuvajući zidine najmračnije planine, služeći vladaru sjenki ?!” Sjenka je sada nerazgovjetno vikala.

Smrtnik se grohotom zlokobno nasmija. On zamahnu dugim mačem, a njegova svjetlost razli se po Lesaaru. Sjenka ispusti zastrašujuć i bolan urlik. Polako poče da nestaje.

”Kunem ti se smrtniče, ovo nije kraj. Vratit ću se iz Zemlje čuvara sjenki po tebe. Kada budeš mislio da si siguran i spokojan, obavit ću te mrakom svojim i odvesti u zemlju vječne tmine. Rod moj će se hraniti krvlju tvojom, upamti to.” Lesaar se sada luđački smijao, sve dok polako svjetlost mača nije počela gutati njegovo obličje, i dok ga na kraju u potpunosti nije nestalo.

Smrtnik vrati Ukrotitelja sjenki u korice. Nije stigao ni da se okrene, kada se na mjestu gdje je Lesaar nestao, iznad Ta Sitrisa, pojavi krug plave svjetlosti, koji se zatim rasprši u plave zrake. One u jednom trenu dosegnuše velika vrata ledene planine i prosuše se po njihovoj površini, ispisavši drevni ključ koji je Lesaar vijekovima čuvao u Ta Sitrisu, van dosega ljudi. Ledena vrata širom se otvoriše.

Okrenut prema velikim vratima Ponoćne sjeni, sada smrtnik koji ubi Lesaara, glavnog slugu gospodara sjenki, mirno reče:

”Dolazim po tebe, Unalak. Sudba je napokon naklonjena smrtnicima.”

Uđe kroz vrata planine, a ona se potom zatvoriše za njim.

Unutrašnjost Ponoćne sjeni bila je ispunjena neizdrživom hladnoćom. Čovjek izvadi Ukrotitelja sjenki, da bi njegovom oštricom koja je prosipala svjetlost otjerao tminu koja je žderala sve oko sebe. Prostorija, za koju čovjek pretpostavi da je uski hodnik, bila je ispunjena mješavinom mirisa snijega i metala. Čovjek je sa smiješkom na licu žurno hodao, a njegovi koraci su odjekivali prostorijom. Kako je sezao kroz tminu koju je gutala svjetlost mača, primijetio je da je hodnik postajao manje hladan, i da je tmina lagano nestajala zbog svjetlosti koja je sada dopirala sa velikih svijeća poređanih sa obje strane na zidovima. Čovjek sada htjede da vrati mač u korice, jer mu više nije bio potreban, kad se najednom nešto spusti iza njega. On se hitro okrenu, upirući oštricu u priliku koja je stojala ispred njega.

Bio je to visoki, dugokosi stvor koji je, čovjek primijeti, držao ogromnu krvavocrvenu sjekiru sa dva sječiva u jednoj ruci. Vlasi njegove crne kose izgledale su oštrije od noževa klana Lagrion. I bile su. Bio je sav u crnom, a na dugim prstima umjesto noktiju bile su mu oštre ledenice. Plašt od sjene prekrivao je cijelo njegovo oličje. Smiješak mu je odavao neumoljivu, deset vijekova staru zlobu. Najednom mračni stvor izgovori:

”Misliš da ako si napokon pronašao Ukrotitelja sjenki da možeš savladati i samog njegovog gospodara, mene, vladara Zemlje čuvara sjenki, smrtniče? Snaga mog zla ne može biti poražena od strane jednog mača, pripadniče klana Flejmaren. Umrijet ćeš ovdje.”

Smrtnik smireno odgovori: ”Unalak, dobro znamo da ovo nije obični mač. Ovo je Ukrotitelj sjenki. Mač koji uništava sjenke. Koji uništava zlo sjene. Tvoje kosti strahuju od njega. Ovaj mač pripadao je tebi. Sa njegovom moći si bio neuništiv. Međutim, naredio si slugama svojim, sjenkama, da ga sakriju, jer je on jedino oružje koje tebe samog može usmrtiti. Samo tvoj sopstveni mač te može ubiti. Neprestano si strahovao dok je bio u tvojim rukama, pa si ga najzad odlučio da sakriješ. Uništio bi ga, ali nisi mogao, jer mač će samo nestati kada ti umreš. Plašio si se da će ga jedna od tvojih sjenki uzeti, da će te izdati i iskoristiti ga protiv tebe, Unalak. Nisi mislio da će ga na kraju jedan smrtnik pronaći, je li, vladaru sjenki? Moj klan, Flejmareni, su jedini koji tu tajnu saznaše – mjesto gdje su sluge sjene tvoj mač sakrile. Ja, posljednji pripadnik klana Flejmaren, vrlo dobro znam da je tvojoj vladavini zla napokon došao kraj.”

Stvor ispusti glas kojim kao da je namjeravao da sravni ledenu planinu sa zemljom. Plamen svijeća na zidovima sa strana za tren zatreperi i nestade, a zatim se opet vrati i otjera kratkoročnu tminu, i osvijetli Unalaka.

Čovjek se samozadovoljno nasmiješi. ”Znam da to nisi ti, Unalak. Ovo što gledam ispred sebe je samo tvoj duplikat. Tvoja marioneta. On vrati mač u korice. ”Suviše si obziran da bi se pojavio ispred mene, zato što posjedujem Ukrotitelja sjenki, je li, Unalak ?”, podrugljivo reče. ”Suviše si obziran da bi se pojavio ispred jednog smrtnika koji je došao da te ubije, vladaru Ponoćne sjeni ? Ti koji si vladao i tjerao ljudsku rasu u smrt na Zemlji godinama ? Ti koji si gotovo istrijebio ljudski rod?”

Stvor ispred čovjeka rasprši se poput praha, i svjetla u prostoriji najednom nestade. Zavlada tišina. Zatim čovjeka iznenada nešto ponese, tako silno da nije uspio da posegne za mačem i da njime osvijetli prostoriju. Nosilo ga je tolikom brzinom, i tako snažno, da čovjek za sve to vrijeme nije uspio da smisli način kako da se otrgne. Zatim ga nešto grubo spusti na ledeni pod prostorije, a svjetlo se povrati i nanovo otjera tminu. Uznemiren, čovjek provjeri da li je mu je mač još u koricama, i smiri se kad primijeti da jeste. Kada se okrenu, on viđe da su ispred njega širom bila otvorena velika vrata. Na vratima ispred kojih je sada smrtnik stojao bila je slika. Na ledenoj površini vrata bio je nacrtan jedan od pripadnika ljudske rase, kojem, ukrvavljenom i bespomoćnom, sjenka vadi dušu. Čovjek na slici okružen je sjenkama koje sa zlokobnim osmijehom gledaju taj prizor, a iza svih njih stojala je mračna prilika, sa dugom crnom kosom koja je izgledala oštra poput noževa plemena Lagrion. Njegova krvavocrvena sjekira sa dva sječiva bila je pored njega. Stvor se zlokobno smiješio, a na svakom od svojih velikih, dugih prstiju na kojima su bile oštre ledenice držao je po jednu nabodenu ljudsku glavu. Bio je to Unalak.

Čovjek sada, uznemiren onim što je vidio, bijesno isuka Ukrotitelja sjenki, Unalakov mač, i prođe kroz vrata. Čim uđe kroz vrata, osjeti na koži oštriju hladnoću od one koja ga je ošamarila kada je ušao u unutrašnjost ledene planine. Ispred sebe istog trena ugleda istu priliku koja se stvorila iza njega dok je koračao hodnikom, samo što ovo sada nije bio Unalakov duplikat. Sada je ispred čovjeka stojao istinski vladar Zemlje čuvara sjenki i držao veliku sjekiru sa dva sječiva u desnoj ruci. Mračni stvor koji je deset vijekova trovao zemlju smrtnika. Vladar sjenki Unalak vijekovima je prolijevao ljudsku krv u šumi Šapat i nadalje, i tamanio ljudske klanove jedan za drugim. Potamanio je Restane, Lagrione i Verdine. I mnoge druge. Posljednji klan koji Unalak potamani bili su Flejmareni. Klan kojem je on pripadao. Bijes je sada gorio u smrtnikovim očima. To nije bio samo njegov bijes. Bio je to gnjev i bijes cijele ljudske vrste, koja je sada, zbog Unalaka i njegovih sjenki, bila na rubu istrebljenja. Čovjek isuka Ukrotitelja sjenki, a reflekcija njegove svjetlosti pokaza se na velikim, hladnim oštrim ledenicama koje su okruživale kružnu prostoriju.

”Vrijeme je da umreš, Flejmarenu”, povika gospodar Ponoćne sjeni, Unalak, zlobno se smiješeći, a njegova oštra duga crna kosa poleti poput same sjene da isiječe smrtnika. Smrtnik se izmače, i Ukrotiteljem sjenki presječe njegovu oštru kosu. Unalak bijesno opsova. Vladar sjenke sada je nevjerovatnom brzinom zamahivao svojom velikom sjekirom, pritom povrijedivši ruku i okrznuvši lice smrtnika, oborivši ga na zemlju. Čovjek najednom ustade, i odlučnom bojom glasa reče: ”Tvoje vrijeme je došlo, mračni ubico roda ljudskog.” On kroči ka Unalaku, izmaknuvši se od njegovog udarca, udarivši stvora pesnicom u ledeno čelo. Vladara ledene planine preplavi bijes. Podiže se sa zemlje i istog trena iz ruku mu počeše da izlijeću oštre ledenice, poput malih noževa. Flejmaren podiže mač i ledenice se zabodoše u njega, a zatim se raspadoše. Unalak se poče grohotom smijati. Snažno udari sjekirom po ledenom podu, i on poče neobuzdano da puca. Pod ispod čovjeka od siline udara sjekire se sruši, i progutao bi ga da se on ne zadrža jednom rukom za ivicu. Unalak je sada neumoljivo zurio u smrtnika. Oči vladara sjenki bile su zastrašujuće. Užasavajuće. Smrtnika obuze talas jeze, i on se, iznenada pomislivši na izgubljene ljudske živote i njegov klan, pribra i skupi snage da se podigne i stane na pod. Čovjek primijeti da se Unalakov crni plašt pretvorio u sjenu. Unalak više nije bio nalik nijednom čovjeku. Sada je bio poprimio oblik visoke, lebdeće sjene koja ga je pakosno gledala svojim crvenim očima. Cijela prostorija se pod uticajem Unalakove zle energije pretvori u mrak. Sjenke su plesale po ledenim zidovima. Energija koja je prožela prostoriju bila je toliko puna zlobe da je smrtnik osjećao njenu težinu na sebi. Unalak, ili visoka mračna sjenka crvenih očiju koja je od njega ostala, krenu prema čovjeku. Smrtnik zamahnu po drugi put Ukrotiteljem sjenki, a njegova svjetlost poče skidati sjenu sa Unalaka. Vladar sjenke, uz bolne urlike luđački pohita ka smrtniku, ranivši ga sada u lijevo rame. Čovjek bolno povika, ali ostade pribran, i usredsredi se na Unalaka. Kada vladar sjenke opet krenu prema njemu, on ga dočeka sa još jednim, do sada najsnažnijim, zamahom mača, i svjetlost koju mač prosu skide preostalu sjenku sa Unalaka, i on pade. Zli vladar Ponoćne sjeni ležao je bespomoćno na podu hladne prostorije, dok su sjenke i tama koja se bila stvorila odlazile, prolazeći kroz zidove planine.

”Gotovo je, Unalak. Tvojoj vladavini sjenke došao je kraj. Sa tobom, sve sjenke odlaze sa ovoga svijeta. Ledenu planinu i šumu Šapat gdje je ljudska krv vijekovima prolijevana smrtnici će sravniti sa zemljom. Nigdje na stranicama historije tvoje ime neće biti ispisano. Nikada nisi postojao, vladaru sjenke”. Čovjek posljednji put zamahnu Ukrotiteljem sjenki, i svjetlost potpuno uništi Unalaka koji je svojim zadnjim dahom proklinjao klan Flejmaren i cijeli ljudski rod.

Flejmaren, bacivši mač, pogleda u njega, i viđe da on polako poče da nestaje, da postaje dio ledenog poda prostorije. Primijeti da krvari iz ramena, ali da rana srećom nije smrtonosna. Čovjek se osvrnu po prostoriji od ledenica, a zatim izađe iz nje… Sporim koracima prođe kroz dugi hodnik prožet tminom kojim je došao, i najzad izađe kroz ledena vrata Ponoćne sjeni.

Zakoračivši ispred ledene planine, istog trena ga obasja rana sunčeva svjetlost. Pogled mu se zaustavi na srušenom Ta Sitrisu, pa zatim odleti ka šumi. Njegove umorne oči sada su sezale ka visokoj, mračnoj šumi Šapat koja se protezala kilometrima ukrug, u daljinu, okruživajući ledenu planinu Ponoćnu sjen smještenu u sredini. Čovjek je gledao u naizgled bezbrojna visoka beživotna stabla koja su se sterala ispred njega, a u mislima mu je bio njegov klan, i svi ljudi koji u tom beskraju padoše. Tiho je prozborio:

Ovo je za moj klan, za sve pale Flejmarene. Ovo je za pokojnog kralja ljudi, Vajzena, i za našu rasu čija je krv vijekovima prolijevana pod okriljem vladavine sjenki. Sa smrću Unalaka, sjenke su nakon deset vijekova, napokon, poražene.

Čovjek se zatim laganim koracima, umoran i ranjen, još uvijek na oprezu, uputi stazama mračne šume Šapat, nazad u selo klana Flejmaren.

Dok se udaljavao, jutarnje ptice pratile su njegov hod svojim radosnim pjevom. Svježa sunčeva svjetlost sada je obasjavala čitavo područje šume Šapat, otjeravši svaku sjenu, svaki tračak mraka u sjećanje.