Tomislav Domović rođen je u Zagrebu 1964. godine. U književnosti se javlja sredinom osamdesetih objavljujući poeziju u gotovo svim relevantnim časopisima i kulturnim novinama na području bivše države. Ubrzo postaje jedan od najnagrađivanijih mladih autora („Mak Dizdar“, „Goran“, „Pečat varoši sremskokarlovačke“, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike na Festivalu poezije u Vrbasu…), te 1987. objavljuje prvu samostalnu knjigu. Do sada je objavio 12 zbirki poezije, jednu kao koautor te knjigu izabranih pjesama „Žeravica“ 2017. godine u kojoj je i ponio naslov „Poeta olivatus“ na književnoj manifestaciji Croatia rediviva.
Tomislav Domović
.
„100 ljubavnih i niti jedna više“
Hod
Gledam te dok hodaš uz mene
Uspravna u želji, pognuta u očekivanju
Beton po kojem hodamo škripi kao moja koža
Ti me primaš pod ruku, znaš da nisam balon, ni prolaznost
A ipak držiš me i tvoje oči postaju dubina, gral iz kojeg samo ja mogu piti nagovještaj suze
Mi idemo, ljubav se drmucka na mojim ramenima, ja nosim teret i još tebe na leđa stavljam
Sad svejedno je na kojoj strani svijeta sunce izlazi
Sad svejedno je hoće li se zvijezde prosuti
Ako neće izvadit ću davno pospremljene duge
Baciti uvis i nebo će svijetliti u tvojim očima, u tvojoj dubini
Gledam te dok sjedimo
Moj poljubac u tvojem poljupcu glazba je, dva akorda a cijeli tonalitet
Mi se ljubimo, ljubavi se naše ljube, mirisi se naši miluju
Gledam te i vidim te, trepet okašnjelog jutra, budućnost do koje mi je stalo
Gledaš me, izuvenu oluju, budućnost raširenu, moj njuh prikovan uz tvoje traženje
Mi se ljubimo, naše usne imaju odgovore na pitanje kako svijet može opstati
Naši jezici pamte
I zapisuju okuse
Ti bi htjela da te uzmem, da žena u tebi odluta u čaroliju
Ja osluškujem tvoje drhtaje, sluh mi je pun mokrog lišća i suhe slame
Mi se ljubimo, ljeto je, sve zori
Naša tijela su dozorila, dvije dobrote
Ne budu li spojene dobrota će nestati
Ostat će promašeni životi