Vladan Šipovac, rođen 1987. godine.
Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Objavljivao poeziju u nekoliko časopisa i zbornika.
Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina.
Autor zbirke poezije Koža u kojoj ne živim, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.
Živi u Zvorniku, Bosna i Hercegovina.
Pod navalom ugrušaka sunca
Adam
Šetaš li ponekad zatvorenih očiju
nogama prepustiš sve što tijelo hoće
tako izađeš na cestu, iskrivljen
nedostojan sopstvenog raskoraka
Prohodao hiljade kilometara
na izvornoj planeti
koju više i ne pamtiš
ta lopta smoga je bila tvoj dom
sve ono od čega se još nisi oporavio
neugledan, izmišljen
halapljiv. Toliko traljav da te je
sramota odgurnuti
Ti si cvijet
zmija u kosi. Oči tvojeg bića
tek toliko su prisutne da im
se može posvetiti jedan stih
nikada strofa. Ovaj grad je postao
tvoja najljepša tamnica.
Ružičaste ruke
vijore se umjesto zastava
Zastori postaju jorgani
kojima se dave djeca
kada zamrze očeve i požele bolje
igralište
Ljut si, žedan
ljeto nije nježno doba
Ljudi znaju. Ne možeš im pobjeći
Pršte mjesečeva polja
rijeke gutaju sve što im se pruža
a tvoja bašta miriše
na avgust u kojem se
ptice hrane kamenom
kamenom i snom
Branko
Budiš li se poslije mjeseca
izađeš li na ulicu da usmrtiš dan
dugo te Branko nije bilo
dugo te tužnog nije slavio san
Prezimiš li sa pticom u grobu
ili neko drugi umjesto tebe nažulja vrat
Još ležiš obuven
još su sve košulje na broju
sva sunca na jednom kišobranu
Dugo te Branko nije bilo
Dugo te travom nisu posipali
Nisu te zvali cvijeće da budeš
ljubav da truješ
Budiš li se poslije snijega
izađeš li na ulicu da ugasiš dan
dugo te Branko nije bilo
dugo te mladog nije tražio glas
Odazoveš li se kamenu
Njegovoj težini
Razbijaš li zube o stabla
Stabla o zube
Dugo te stvarno, nije bilo
Zemlju da žvaćeš
Ruke da širiš i pjevaš
Branko
U tebi je noćas naopak Mjesec
prsti u grkljanu
grkljan na panju
Nesklad
Ostavim li ruke u stablu
od topline se dlačice rašire i rascvjetaju
pod navalom ugrušaka sunca
otkako je ljeto dobilo svoju boju
više nema ptica
samo perje u konzervama
Ljepota je nesklad
Nasuprot posmatrača stoji model skeleta
u sopstvenom izlogu
u namjeri da neumjerenost u uljepšavanju
zamijeni nemarnošću u snu
Za bijelu kičmu me još veže
samo odraz nagosti
hrapavi insekt je čovjek u odeždi Boga
Nije li odista zanijemila buba
Krilo joj je mlitavo i tamno
u jednom krilu jedan svod
Prepoloviti ga poput šnite hljeba
Nijedan prizvuk
nije tako čist
kao rezanje kore
i slava prvog pucnja
Ostavim li ruke u rerni
cijela soba postane osunčana kutija
novi život. Trpeza
Zvijezda
Još malo je ostalo na prstima
Posve malo, da bude trajno i svemoguće
Svečana noć
Kada položim kamen u krilo
umijem mjesec u lavoru
Još malo je živosti u grudima
Priznanje dugujem vjetru i zemlji
svaki glas ptice je nečiji pozdrav
Pitaju
Kuda poslije, šta onda kad zamrzne se
Krošnja i raspadne svod
Kuda
Sa mnom, ovdje
Ovdje, sa ljudima
Zvijezda je preširoka za jedno grlo
Preteška za jedan grad
Zvijezda je uvijek
Tako nezgrapna
I nestvarna
Od nje ništa ne nastaje
Njoj se ništa ne poklanja
Osim ovog sna
ponoćne oskudice