Poezija Vladana Šipovca

Poezija

Vladan Šipovac, rođen 1987. godine.

Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Objavljivao poeziju u nekoliko časopisa i zbornika.

Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina.

Autor zbirke poezije  Koža u kojoj ne živim, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.

Živi u Zvorniku, Bosna i Hercegovina.

 

 

Pod navalom ugrušaka sunca

 

 

Adam

 

Šetaš li ponekad zatvorenih očiju

nogama prepustiš sve što tijelo hoće

tako izađeš na cestu, iskrivljen

nedostojan sopstvenog raskoraka

 

Prohodao hiljade kilometara

na izvornoj planeti

koju više i ne pamtiš

ta lopta smoga je bila tvoj dom

sve ono od čega se još nisi oporavio

neugledan, izmišljen

halapljiv. Toliko traljav da te je

sramota odgurnuti

 

Ti si cvijet

zmija u kosi. Oči tvojeg bića

tek toliko su prisutne da im

se može posvetiti jedan stih

nikada strofa. Ovaj grad je postao

tvoja najljepša tamnica.

 

Ružičaste ruke

vijore se umjesto zastava

Zastori postaju jorgani

kojima se dave djeca

kada zamrze očeve i požele bolje

igralište

 

Ljut si, žedan

ljeto nije nježno doba

Ljudi znaju. Ne možeš im pobjeći

Pršte mjesečeva polja

rijeke gutaju sve što im se pruža

 

a tvoja bašta miriše

na avgust u kojem se

ptice hrane kamenom

kamenom i snom

 

 

Branko

 

Budiš li se poslije mjeseca

izađeš li na ulicu da usmrtiš dan

dugo te Branko nije bilo

dugo te tužnog nije slavio san

 

Prezimiš li sa pticom u grobu

ili neko drugi umjesto tebe nažulja vrat

 

Još ležiš obuven

još su sve košulje na broju

sva sunca na jednom kišobranu

 

Dugo te Branko nije bilo

Dugo te travom nisu posipali

Nisu te zvali cvijeće da budeš

ljubav da truješ

 

Budiš li se poslije snijega

izađeš li na ulicu da ugasiš dan

dugo te Branko nije bilo

dugo te mladog nije tražio glas

 

Odazoveš li se kamenu

Njegovoj težini

Razbijaš li zube o stabla

Stabla o zube

 

Dugo te stvarno, nije bilo

Zemlju da žvaćeš

Ruke da širiš i pjevaš

Branko

 

U tebi je noćas naopak Mjesec

prsti u grkljanu

grkljan na panju

 

 

Nesklad

 

Ostavim li ruke u stablu

od topline se dlačice rašire i rascvjetaju

pod navalom ugrušaka sunca

otkako je ljeto dobilo svoju boju

više nema ptica

samo perje u konzervama

 

Ljepota je nesklad

Nasuprot posmatrača stoji model skeleta

u sopstvenom izlogu

u namjeri da neumjerenost u uljepšavanju

zamijeni nemarnošću u snu

 

Za bijelu kičmu me još veže

samo odraz nagosti

hrapavi insekt je čovjek u odeždi Boga

 

Nije li odista zanijemila buba

Krilo joj je mlitavo i tamno

u jednom krilu jedan svod

Prepoloviti ga poput šnite hljeba

 

Nijedan prizvuk

nije tako čist

kao rezanje kore

i slava prvog pucnja

 

Ostavim li ruke u rerni

cijela soba postane osunčana kutija

novi život. Trpeza

 

 

Zvijezda

 

Još malo je ostalo na prstima

Posve malo, da bude trajno i svemoguće

Svečana noć

Kada položim kamen u krilo

umijem mjesec u lavoru

Još malo je živosti u grudima

Priznanje dugujem vjetru i zemlji

svaki glas ptice je nečiji pozdrav

Pitaju

Kuda poslije, šta onda kad zamrzne se

Krošnja i raspadne svod

Kuda

Sa mnom, ovdje

Ovdje, sa ljudima

Zvijezda je preširoka za jedno grlo

Preteška za jedan grad

Zvijezda je uvijek

Tako nezgrapna

I nestvarna

Od nje ništa ne nastaje

Njoj se ništa ne poklanja

Osim ovog sna

ponoćne oskudice