Poezija Zlatana Čustovića

Poezija

Zlatan Čustović

 

 

 

 

 

NOĆ 1989-TE
.
Sva svijetla pogašena u kući
Osim onog u kuhinji.
Nigdje nikoga
A svjetlo gori
Ulazim u dnevnu sobu
Kao u biblioteku;
Mamina kolekcija knjiga
U redovima po zidovima sobe
Nadvija se nad mene
Sedmogodišnjaka
Osjetih da je neko u sobi
U tom mraku
Čujem umjereno disanje
Na kauču ispod prozora
Koji gleda na školu
Tadašnjeg imena
Ivan Goran Kovačić
I jednog od plavih nebodera
Trga Pere Kosorica
Sadašnjeg Trga Heroja
Leži mama
Sa knjigom otvorenom u rukama
I zatvorenim očima dok spava
Sklonim joj knjigu iz ruku
Pokrijem je dekom
Koja je ležala nadohvat
Njene ruke
I ščućurim se u zagrljaj
Ruke koja je do maločas
Držala knijgu
Ona mahinalno prebaci drugu ruku
Preko moga ramena
Zagrli me snažno
I privuče me još bliže sebi
Ja je isto zagrlih
I zatvorih oči
Da su mi neki mangupi uzeli klikere
Pričat ću joj poslije
Sada mi samo treba njena blizina
Da znam da je uz mene
Da znam da je TU

.

ZAČARANI KRUG

 

Ostane čovjek, tako zarobljen

U trenutku onog’ što ga

Najviše pogodi kada je najranjiviji

Pa čitav zivot provede bivajući

Ni svoj, ni tuđ, ko avet

Podsvjesno boreći se protiv tog

Da taj šok opet ne proživi

 

Čim postane dovoljno jak

Kako koji – počne da

Vara, ubija, tuče

Krade, otima, zulum  čini

Pa i nepravdu na svakom koraku

I svakome

 

Sve zbog trena u kojem nije mogao ništa:

Za njega je tada odlučeno bilo – njegova sudbina

Ispisana bješe tudjim riječima, i tuđim dijelima

Vjerovatno nekoga tko isto od tog svog jednog trenutka

Na sebi svojstven način

Neuspješno bježi

 

I tako u nedogled

Do kraja Čovječanstva

Do Sudnjeg dana

U taj začarani krug svi će pasti