
Zoran Antonijević rođen je 28. marta 1979. godine u Smederevskoj Palanci. Živi u Mladenovcu, Srbija. Objavio je zbirke pesama: Snovi oblačara(2003) – “Bibliotka Despot Stefan Lazarević”, Mladenovac; Sabor senki(2009) – u okviru edicije specijalna izdanja „Šumadijskih metafora“ i Srce obavijeno zmijom (2010) – izdavač Matična biblioteka „Ljubomir Nenadović“ – Valjevo.
Poezija mu je objavljena u antologijama: Rudnici snova, Glasnici neviđenog… Pesme su mu zastupljene i u zbornicima: Šumadijske metafore, Naša knjiga, Beskrajni plavi krug, STO… Satiričnu poeziju objavio u magazinu „Šipak“. Njegova haiku poezija objavljena je u „Diogenu“.
Naklonjen je različitim poetskim izrazima. Piše prikaze, eseje, kratku prozu bavi se novinarstvom i umetničkom fotografijom (hobi). Nastupao je i na nekoliko pesničkih manifestacija kao što su Poezin open poetry –Ilegala, Pesničenje, Mesopotamian inernational poetry day – Kulturni centar Palilula… Saradnik je redakcije fanzina „Pobuna umetnosti“ koji izlazi u Kruševcu. Član je Književnog kluba Crnjanski (Bijeljina) a krajem 2011. godine primljen je u Udruženje kniževnika Srbije.
PUSTINJACI
Mi živimo
u pustoj
varoši
od koje
osta samo pruga
ona ista
koja je varoš
začela,
protutnji po koji
sablasni voz,
vetar urlikne
kroz puste
fabričke hale
dok se
penjemo uz
oronule stepenice
okruženi nasrtljivim
insektima
izlazimo iz
suve močvare
i sedamo
na naš kamen,
nazdravljamo još
jednom odlazećem danu,
pod umirućim suncem
ispijamo gorka
nikad dovoljno hladna
piva,
topimo se od želja
mnogih
topimo se od tajni
raznih,
naši se pogledi
u isto vreme trude
da se ne sretnu
i da se sretnu,
pulsiramo
poput nemirne vatre zvezda
koje su sa neba pale
i za nebom večno žale.
OGNJIŠTE
.
Kraj ognjišta
deda drema
Kuva se rakija
žute duleci
Palacaju plameni jezici
razgovaraju preci
Lete varnice
uspavljuju novorođenče
Napolju hrču
mladi hrastovi
S jutrom dočekuju drvoseču
Raduju se odlasku
u besmrtnu vatru.
ODLAZAK
.
Kada odem
ne znam gde
i ne znam kad
neće zamnom patiti
bezlično nebo
niti mrtva zemlja
Kada odem
znam samo da ću
otići negde daleko
što dalje
od sećanja
što dublje u zaborav
Kada odem
pustiće suzu neko
pustiće suzu
baš onaj što
mi je stalno govorio
da sam ništa i niko
Kada odem
biće manje tame
oko mojih prijatelja
i rodbine
Kada izdahnem
odahnuće jutro
i noć
Sa mojim odlaskom
doćiće bolje sutra
Ostaće jedino
večna bliskost sa Tobom
jer grob je hladan
podjadnako kao i tvoj
ledeni pogled
od koga se za života
odvojiti nisam mogao.
ZVERNICI
.
Veče smo dočekali
duboko u šumi
Zveri su nas
okadile mahovinom
Popili smo nektar
iz divljih ruža
Hrast i vuk
sa nama se pobratimiše
Pod blagoslovom mesečine
postali smo jedno
Nosimo zmijski oreol
Mi smo Bog senki
u vilajetu tamnom
Mi smo sabljasto sunce
što sviće u zori stravnoj.