Poezija Zorana Antonijevića

Poezija
Zoran Antonijević
Zoran Antonijević

Zoran Antonijević rođen je 28. marta 1979. godine u Smederevskoj Palanci. Živi u Mladenovcu, Srbija. Objavio je zbirke pesama: Snovi oblačara(2003) – “Bibliotka Despot Stefan Lazarević”, Mladenovac; Sabor senki(2009) – u okviru edicije specijalna izdanja „Šumadijskih metafora“ i Srce obavijeno zmijom (2010) – izdavač Matična biblioteka „Ljubomir Nenadović“ – Valjevo.

Poezija mu je objavljena  u antologijama: Rudnici snova, Glasnici neviđenog… Pesme su mu zastupljene i u zbornicima: Šumadijske metafore, Naša knjiga, Beskrajni plavi krug, STO… Satiričnu poeziju objavio u magazinu „Šipak“. Njegova haiku poezija objavljena je u „Diogenu“.

Naklonjen je različitim poetskim izrazima. Piše prikaze, eseje, kratku prozu bavi se  novinarstvom i umetničkom fotografijom (hobi). Nastupao je i na nekoliko pesničkih manifestacija kao što su Poezin open poetry –Ilegala, Pesničenje, Mesopotamian inernational poetry day – Kulturni centar Palilula… Saradnik je redakcije fanzina „Pobuna umetnosti“ koji izlazi u Kruševcu. Član je Književnog kluba Crnjanski (Bijeljina) a krajem 2011. godine primljen je u Udruženje kniževnika Srbije.

 

PUSTINJACI

 

Mi živimo

u pustoj

varoši

od koje

osta samo pruga

ona ista

koja je varoš

začela,

protutnji po koji

sablasni voz,

vetar urlikne

kroz puste

fabričke hale

dok se

penjemo uz

oronule stepenice

okruženi nasrtljivim

insektima

izlazimo iz

suve močvare

i sedamo

na naš kamen,

nazdravljamo još

jednom odlazećem danu,

pod umirućim suncem

ispijamo gorka

nikad dovoljno hladna

piva,

topimo se od želja

mnogih

topimo se od tajni

raznih,

naši se pogledi

u isto vreme trude

da se ne sretnu

i da se sretnu,

pulsiramo

poput nemirne vatre zvezda

koje su sa neba pale

i za nebom večno žale.

 

 

OGNJIŠTE

.

Kraj ognjišta
deda drema

Kuva se rakija
žute duleci

Palacaju plameni jezici
razgovaraju preci

Lete varnice
uspavljuju novorođenče

Napolju hrču
mladi hrastovi

S jutrom dočekuju drvoseču

Raduju se odlasku
u besmrtnu vatru.
 

ODLAZAK

.

Kada odem

ne znam gde
i ne znam kad
neće zamnom patiti
bezlično nebo
niti mrtva zemlja

Kada odem
znam samo da ću
otići negde daleko
što dalje
od sećanja
što dublje u zaborav

Kada odem
pustiće suzu neko
pustiće suzu
baš onaj što
mi je stalno govorio
da sam ništa i niko

Kada odem
biće manje tame
oko mojih prijatelja
i rodbine

Kada izdahnem
odahnuće jutro
i noć
Sa mojim odlaskom
doćiće bolje sutra

Ostaće jedino
večna bliskost sa Tobom
jer grob je hladan
podjadnako kao i tvoj
ledeni pogled
od koga se za života
odvojiti nisam mogao.

 

 

ZVERNICI 

.


Veče smo dočekali
duboko u šumi

Zveri su nas
okadile mahovinom

Popili smo nektar
iz divljih ruža

Hrast i vuk
sa nama se pobratimiše

Pod blagoslovom mesečine
postali smo jedno

Nosimo zmijski oreol

Mi smo Bog senki
u vilajetu tamnom

Mi smo sabljasto sunce
što sviće u zori stravnoj.