Redakcija Ibar, Hajla, besputni i zaboravljeni kraj, rožajska mala varošica naseljena bošnjačkim, albanskim, srpskim, romskim i crnogorskim življem. Do pred početak Drugog svjetskog rata, nije bilo ni jednog visokoškolca. Do 1937. godine nije bilo ni jednog ljekara! Bolesti su harale. Bilo je više od 90 posto nepismenih. Urušavale su se kule starih begova i aga, a iz naherenih, trošnih hudžerica na prašnjave sokake izlazila su golotrba, bosonoga, blijeda, bolesna djeca. (…)
U rožajskoj Bukovica 1910. godine u siromašnoj porodici Ivana Ivanovića rođen je Milun. Kao dijete sa svojim roditeljima odselio se u Srbiju. Nije imao sredstava da se školuje. Bio je samouk. Sa 11 godina je morao da se zaposli. Radio je tri godine kao najamnik zemljoradničke i šumske poslove. Od 14-te godine se zaposlio u rudniku uglja, često mijenjajući mjesta i rudnike.
Početkom oktobra 1941. godine Milun se pridružuje partizanima, oprostivši se sa ženom i djecom riječima: ‘’Ženo, zdrava si i čestita, pa radi i čuvaj djecu. Da nije njih, mogla bi i ti da kreneš sa nama. Mi ćemo pobijediti i ja ću se vratiti.’’
Tokom svih borbi protiv njemačkih fašista i domaćih fašističkih sluga četnika i ustaša isticao se hrabrošću. Milun se borio protiv nacista i četnika u odbrani ‘’Užičke republike’’, bio je nenadmašni bombaš, prvi je jurišao, prvi je ušao u varošicu Gacko i likvidirao ustašku stanicu. Bio je hrabar na Kupresu, Livnu, Mrkonjić Gradu, Manjači, Jajcu, Bosanskom Grahovu…
U toku bitke na Košuru kod Sutjeske, pred zoru, 7. juna 1943. godine kao zamjenik komandira čete, Milun je jurišao na dobro utvrđene nacističke položaje. Kao uvijek bio je u prvim redovima, u jurišu ga je presjekao rafal okupatorskog „šarca” i polomio mu ruku. Nakon ranjavanja, nije se htio povuči iz borbe, ali su ga drugovi poslije borbe natjerali da krene u bolnicu. Poveo ga je njegov drug, Italijan. Kada su na putu do partizanske bolnice sjeli da se odmore naišle su nacističke „štuke”, koje su bombardovale partizanske položaje. Jedna od bombi pogodila je mjesto gdje su se odmarali. Partizani su pobijedili ali se Milun nije vratio ženi i djeci.
Za narodnog heroja Milun Ivanović je proglašen 27. novembra 1953. godine. Osnovna škola u Biševu nosi njegovo ime, a u školskom dvorištu je 1969. godine podignuta spomen-bista.
Mustafa Pećanin je rođen 1914. godine u porodici mula-Meda, hodže Kučanske džamije u Rožajama. Mustafa je rano ostao siroče bez majke te ga je hodža najviše volio. Svi su voljeli malog Mustafu. Bio je odličan učenik. Osnovnu školu je završio u Rožajama. Školske godine 1926/27. otišao je na školovanje u Veliku medresu u Skoplju. Pošto je apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, 1938. godine odlazi u Francusku, u Pariz, radi specijalizacije. Za Mustafinu dvogodišnju specijalizaciju siromašni hodža Medo, pozajmio je sedam hiljada dinara koje je vraćao u mjesečnim ratama po tri stotine dinara. Poslije specijalizacije Mustafa se vratio u zemlju, zaposlio se u Pančevu, ali već 1940. godine otišao na odsluženje vojnog roka u Kosovskoj Mitrovici. Tek što je završio vojnu obavezu dolazi do nacističkog napada na Jugoslaviju te se poslije kapitulacije vraća u Rožaje.
Grupa od deset rožajskih ilegalaca je ispred hapšenja pobjegla 10. oktobra 1943. godine i priključila se Četvrtoj crnogorskoj brigadi, zatim prešla u Drugu proletersku brigadu i raspoređena u Drugu četu Drugog bataljona. Prvi među njima bio je Mustafa.
Druga proleterska brigada u kojoj je bio Mustafa neprestano je vodila borbe, jednu za drugom, i na putu za Srbiju došla je pred kraj mjeseca novembra do Prijepolja gdje su nacisti sa saradnicima angažovali svoje snage radi izvođenja operacije u tom dijelu Sandžaka i istočnoj Bosni.
U selu Aljinovići pala je prva žrtva iz rožajske partizanske grupe, Derviš Dedo Šehović, rođen 1920. godine, sin hafiz Salih efendije koji je službovao kao imam u Novom Pazaru.
Morao je da bježi iz Novog Pazara. Uhapšen je na Vučoj na putu za Rožaje. Tom prilikom su karabinjeri uhapsili i Miladina Popovića, sekretara Oblasnog Komiteta KPJ za Kosmet, njegovog brata Mihaila, Krsta Filipovića, člana OK KPJ za Kosmet, Stanka Danilovića, Gojka Tomića i Hivziju Ćatovića koji je uspio da pobjegne prije dolaska u Rožaje. Zatvorenike su strpali u magacin soli u Rožajama. Hivzija je poručio majki da odmah ide kod bogatog trgovca Ćerimage Zejnelagića i da mu poruči da interveniše kod prefekta i spasi kako zna i umije zatvorenike od strijeljanja. Prijeki sud ih na intervenciju trgovca Ćerimage nije strijeljao već internirao u logor u Pezin, odakle su ih oslobodili albanski partizani.
Dedo se vratio u Rožaje gdje je nastavio djelovati. Priključio se 10. oktobra 1943. godine prvoj grupi rožajskih partizana i bio jedan od deset rožajskih boraca Druge proleterske brigade. Bio je staložen i ćutljiv, ali hrabar borac.
U Novom Pazaru gdje je rođen, podignuta mu je bila bista pored biste Simeuna Karamarkovića (1907-1942). U vremenu lažne istorije i veličanja novopazarskih saradnika nacističkog okupatora ukradene su im biste.
Nedugo zatim, u selu Ivanje 1. decembra pogođen iz nacističkog mitraljeza gine Jaho Kurtagić, druga žrtva iz prve grupe rožajskih partizana.
Jaho je rođen 1920. godine u Rožajama u porodici Zuka Kurtagića. U šestoj godini je ostao siroče bez oca. Bio je pomoćnik kuhara, drvosječa i utovarivač balvana kod ”Treske”. Kada je počeo Drugi svjetski rat bio je protiv okupatora i njegovih slugu. Prilikom formiranja partizanske čete, stupio je u njene redove i bio jedan od prvih deset rožajskih boraca. U borbama se isticao hrabrošću.
Tri dana kasnije, 4. decembra 1943. godine u rano jutro, okupator je otpočeo strahovit napad na Prijepolje. Iznenađenje je bilo veliko. Partizanske jedinice su bile izložene žestokom napadu neprijateljskih jedinica. Brzo je izvršen prodor do mosta na Limu u Prijepolju, gdje je ubijen partizanski stražar, zaposjednut most i onemogućen prijelaz jedinicama koje su bile na desnoj obali Lima. Pokolj je bio strahovit. Ginulo se na svakom mjestu. Lim je nosio mrtve i ranjene.
O toj borbi Srećko Milošević je zapisao: ”Ja nijesam uspio da se prebacim na Sokolicu. Njemci su zauzeli položaje ispred bunkera. Ostao sam u šumarku iza štale. Ja sam, u stvari, između njemačkih položaja. Neprijateljska kolona je udaljena desetak metara od mene. Čujem kuknjavu ljudi. Njemci ih hvataju i ubijaju po šumi. Prepoznajem glas Mustafe. Tuku ga i prebijaju…” Mustafa je bio u stalnom kontaktu sa narodom, a i otac mu je bio poznati hodža te su ga poznali Muslimani (Bošnjaci), učesnici u njemačkoj vojsci i iskalili sav bijes na njemu.
Savo Joksimović piše o Mustafi: ”…Najstariji je u rožajskoj grupi. Voljeli su ga i poštovali, a on se za njih brinuo. Uvijek je bio vedar i nasmijan, uvijek pun optimizma, šale, doskočica, pun duha. Razvijen, širokih ramena, lijepa lica i visoka čela. Kod njega nije bilo ni trunke uskogrudosti – nacionalne ili vjerske.”
Toga dana kada je poginuo prkosni Mustafa, bio je u bezizlaznom položaju. Junački se borio. Na ranjenog Mustafu su nasrnuli sluge nacista, iskaljujući bijes na njemu, psujući mu hodžu Meda – imama Kučanske džamije, što rodi takvog sina.
Samo jedan dan borbe u Prijepoljskoj bici odnio je oko šest stotina boraca, prekaljenih i hrabrih junaka, najboljih sinova jugoslovenskih naroda. Toga dana su u talasima mutnoga Lima pali još i braća Ramo i Hilmo Rožajac, Zejnelagići. Oni su iz Novog Pazara morali da pobjegnu ispred gestapoa, krili su se u Rožajama kod Jonuza Topalovića. Pobjegli su iz Rožaja ispred hapšenja 10. oktobra 1943. godine i bili u prvoj grupi od deset rožajskih boraca. Hilmo, 19-godišnji zanatski radnik, dva dana prije ove borbe na Sokolici primljen je u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije). A Ramo je istog dana poginuo na Kolovratu.
Od deset partizana iz rožajske grupe pet je ostavilo svoje živote kod Prijepolja, hrabro ginući žrtvujući svoj život za buduću slobodu svoje zemlje i mladih pokoljenja.
Odlukom Skupštine opštine Rožaje od 30. septembra 1959. godine, osnovna škola u Rožajama nosi ime Mustafe Pećanina, kao i ulica u kojoj je proveo djetinstvo i mladost, a pred školom je urađena njegova bista rad slikara Hilmije Ćatovića.
Hivzija Ćatović je rođen 1913. godine u Rožajama. Školovao se i živio u Skoplju do Drugog svjetskog rata. Prijeratni komunista, više puta zatvaran. Borac Beranskog bataljona.
Prema pisanju Sava Joksimovića, Hivzija je oktobra 1942. godine bio uhapšen u Peći. Neko vrijeme je proveo u zatvoru ”Šeremetovača”, a onda je interniran u logor u Tiranu. Hivzina maćeha je poslala Smaja Hadžialijagića i Šukriju Feleća u Skadar kod bogatog i uticajnog Osmana Ćatovića Kosove kome su rekli da je Hivzija u zatvoru, a porodica u Rožajama bez egzistencije… Poslije nekoliko dana Hivzija je bio oslobođen.
29. aprila 1944. godine, tek što se partizanski bataljon bio prikupio na Bogavsko brdo spreman da krene u oslobođenje Berana, razlježe se eksplozija bombi, praćena rafalima iz automatskog oružja. Truba zasvira – četnici izvršiše juriš! Četnici su, dok su se primicali, imali dobrog saveznika – maglu. Sada se magla digla kada je partizanima bila najpotrebnija. Treba se povlačiti. Pred njima je polje – brisani prostor. Da bi se povlačili, četnike treba zadržati prikovane u rovu… I baš kada su se ponadali da će se izvući, četnici rafalom pogodiše Hivziju Ćatovića. U ruci mu osta odšrafljena bomba.
Put ranjenog Hivzije potrča Milica Bašić, partizanska bolničarka, ali četnički rafal i nju pogodi. Pade. Sa zavojem u rukama pokuša da se dovuče do ranjenika, ali je snaga izdade.
Prema njima potrča Milka Arsenijević. Uhvati Hivziju pod miške i pokuša da ga izvuče ispod četničke vatre.
– Drugarice, ostavi me! Vidiš da ćeš i ti poginuti. Ne gubi uzalud svoju mladost! Ja sam gotov – nikakvi mi ljekari neće pomoći. Bježi! Bježi, drugarice! Ja ću se zamijeniti – reče Hivzija molećivim glasom, pogledajući bombu u desnoj ruci.
– Neću da bježim druže! Ja ti moram pomoći. Brata sam izgubila. Možda si ga poznavao… Lekica Arsenijević. On nije bježao, neću ni ja… riječi ostaše neizgovorene, jer je pogodi četnički metak.
Hivzija baci pogled za partizanima koji odmicahu sve dalje. Pokuša da puzanjem izmakne bar malo dalje – ali ne uspje ni da se pomjeri. Noge su mu polomljene. Lijeva ruka klonula. Desna kao da je zdrava, ali… žao mu bombu uprazno baciti. Četnici su još predaleko.
Pogleda Hivzija mrtvu Milku, koja bješe od njega desno. Kao da je zaspala. Bila je miljenica! Svi su je voljeli zbog njene prijatne naravi. Njenog brata Aleksandra – Lekicu Arsenijevića, studenta, strijeljali su okupatori sa još osam drugova, na Jasikovcu kod Berana, 17. jula 1941. godine. Baš onda, kada je pričala o smrti svog brata, ubili su je četnici.
Hivzija okrenu glavu na drugu stranu i zagleda se u lijepo lice mrtve Milice, oslonjeno na njegovu razmrskanu nogu. ”Na ovakvim primjerima treba da uče i moje muslimanke…” – pomisli Hivzija i sjeti se Ibra, Hajle, besputnog i zaboravljenog kraja, rožajske male varošice naseljene bošnjačkim, albanskim, srpskim, romskim i crnogorskim življem. Do pred početak rata, nije bilo ni jednog visokoškolca. Do 1937. godine nije bilo ni jednog ljekara! Bolesti su harale. Bilo je više od 90 posto nepismenih. Urušavale su se kule starih begova i aga, a iz naherenih, trošnih hudžerica na prašnjave sokake izlazila su golotrba, bosonoga, blijeda, bolesna djeca. (…) Iz tih misli trže ga ubod četničkog noža. Hivzija ispusti bombu. Zagrmje. Ču se jauk četnika.
Poslije oslobođenja Berana došlo je na red oslobođenje i Rožaja. Osloboditi Rožaje – značilo je dobiti mogućnost za dalja dejstva prema Tutinu, Novom Pazaru i Kosmetu. Zato je štab Treće divizije naredio Devetoj brigadi da se pripremi za oslobođenje Rožaja. 28. septembra 1944. godine, Deveta brigada je dobila zadatak da sa svoja tri bataljona i samostalnim bihorskim muslimanskim partizanskim bataljonom oslobodi Rožaje.
Četvrti bataljon je trebalo da napada preko Kacubera ka Turjaku i da preko Đuranovića luka, Bogaja i Ibarca što prije izbije na Bandžovo brdo i spriječi izvlačenje neprijatelja u pravcu Peći.
Treći bataljon će napadati pravcem Vrbica-Turjak-Kalače-Nurkovići.
Drugi bataljon će po dolasku u selo Trpezi, prema podacima koje dobije o neprijatelju, odlučiti da li će napadati prema Rožajama, ili će kod Grahova zatvoriti komunikaciju Rožaje-Tutin.
Muslimanski partizanski bataljon, sa izviđačkim vodom, treba da posluži kao poznavalac terena i kao podrška bataljonima u napadu.
Naređeno je partizanskim borcima da niko ne smije da zalazi u muslimanske kuće ni pod kakvim izgovorom.
Jedinice su izvršile pokret prema Rožajama 29. septembra 1944. godine uveče.
Jedinice Devete brigade su 30. septembra 1944. godine u osam časova ušle u Rožaje.
Prilikom prvog oslobodilačkog napada 30. septebra 1944. godine poginuo je u 28 godini života politički komesar III bataljona IX crnogorske brigade Radun Đukić kome je SUBNOR poslije rata podigao spomenik na brdu Top. Spomenik je u lošem stanju.
Krajem 1944. godine stanovništvo sa rožajskog područja masovno se uključuje u NOB. Oko 500 ljudi iz Rožaja i okoline borilo se u redovima narodno-oslobodilačke vojske: IX crnogorske brigade, Komskog odreda, V crnogorske brigade, VII udarne omladinske brigade, Prve bokeške brigade i Artiljerijskog diviziona III udarne divizije.
Neka mladi Rožaja znaju svoju prošlost da je u toku NOB-a 55 boraca iz Rožaja i okoline dalo živote za oslobođenje Jugoslavije od fašističkog okupatora i njihov saradnika; 65 boraca je teško ranjeno, ostalo je 87 ratne siročadi i bilo je 76 žrtava fašističkog terora.
1971. godine na Gradskom trgu pored Centra za kulturu podignut je spomenik svim palim borcima u NOB-u, prema projektu arhitekte Šefćeta Pećanina i slikara Hilmije Ćatovića.
Iste godine je u Biševu podignut spomenik palim borcima Narodno-oslobodilačkog rata sa prostora Biševa i Baća.
Također je i Mjesna zajednica Bać podigla sličan spomenik ispred osnovne škole u Baću.
Na padinama Skrivene, pored magistrale Rožaje – Berane, SUBNOR Rožaja podigao je spomen-česmu u blizini zemunica gdje su se ilegalci-komunisti skrivali ispred okupatorskih potjera za vrijeme okupacije.
______________________________
Literatura: Savo Joksimović, Bataljoni narodnih odbornika, SUBNOR Rožaje 1975; Zaim Azemović, ”Rožaje i okolina – kratak istorijski pregled”, Rožajski zbornik, broj 1, Rožaje 1982; Ćamil Topalović, ”Narodni heroj Milun Ivanović”, Rožajski zbornik, broj 1, Rožaje 1982; Ćamil Topalović, ”Rožaje i okolina 1941-1945 (retrospekt)”, Rožajski zbornik, broj 4, Rožaje 1985.
Radionica ”Šta mladi znaju o učešću Rožajaca u antifašističkom pokretu” je realizovana u sklopu projekta ”Let preserve cultural and historical heritage for a beter youth”. Ovaj projekat je dijelom finansirala Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta / Vlade SAD.
