Redakcija Stvari su se zapravo odvijale ovako. Sudija je ušao i pitao da li je okrivljeni tu. Okrivljeni je rekao da jeste. Onda je sudija pitao gdje je okrivljenom advokat, na šta je okrivljeni odgovorio da njegov advokat neće doći jer ima problema sa crijevnom florom. Sudija je to prokomentarisao sa: Današnji advokati su kao svilene bube sa svilenim crijevima. Zatim je dodao kako je slučaj veoma jasan i kako se nada da neće biti potrebe za mišljenjem cijenjenog kolege Omerovića. Okrivljeni je slegnuo ramenima. Sudija je ztaražio čašu vode, prokuvane. Reli su da vode nema ali mu mogu donijeti mlijeko. Sudija je rekao da mlijeko ne pije od svoje desete godine. Tužilac je rekao da ni on ne pije mlijeko. Na tu tužiočevu primjedbu sudija nije rekao ništa. Onda se pojavio Živan.
Sudija je pitao okrivljenog da li mu je jasno za šta se tereti. Okrivljeni je rekao da mu nije jasno. Sudija mu je rekao kako se tekstom od 26. marta 2014, koji je štampan u dnevnim novinama Vijesti, okrivljeni ogriješio o čast i ličnost gospodina M. B. Okrivljeni je pitao ko je M. B. Sudija je rekao da se okrivljeni ne pravi pametan i da kopilane poput njega on zna kao svoj džep. Okrivljeni je rekao da on nije kopilan nego pisac, na šta je sudija odgovorio: Šio mi ga Đura! Sudija je namignuo Živanu i rekao: Pročitaj tekst Živane. Živan je ustao, kašljucno, a zatim pročitao inkrimišući tekst. Tekst je glasio ovako:
„To što se zove Direktor Centra za kulturu nije ličnost, to je pojava. To i nije obična pojava, kao recimo prirodne pojave što su, to je sasvim neprirodna pojava koja je jedino moguća u mutnom vremenu tranzicije, nezakonitih garancija i sumnjivih zasluga za narod. Da ne bi bilo kakve zabune To što se zove direktor Centra za kulturu je ljudsko biće. Tačnije rečeno, to je tipično ljudsko biće sa ambicijom da postane institucija. U skladu sa svojim osjećajem za kulturu, To što se zove direktor Centra za kulturu (u daljem tekstu samo To), mrzi pjesnike, slikare i muzičare. Pjesnike mrzi zato što su nesrećni, slikare zato što su obrazovani a muzičare mrzi iz nepoznatog razloga. Za dugih noći To se pita zašto toliko mrzi muzičare ali poslije pet-šest-sedam minuta teškog razmišljanja To odustaje i donosi zaključak kako muzičare mrzi zato što oni imaju neke veze sa kulturom. (Ne zna se da li To mrzi režisere i glumce, ali po logici stvari da se naslutiti kako i pomenuta gospoda nemaju baš neko mjesto u sistemu vrijednosti narečenog direktora Centra za kulturu).
To ima kancelariju. To ima veliku kancelariju sa sve direktorskom foteljom i sa dva državna grba na zidu. Jedan grb je službeni, a drugi je To donio sa sobom. Za drugi grb To ima običaj da kaže kako mu ga je na dar poslao lično aktuelni Predsjednik državne skupštine. To mnogo drži do tog grba i do aktuelnog predsjednika Skupštine. To ima službeni pištolj (ova stvar se kod Crnogoraca naziva levor ili ljevor) marke CZ 7,65, sa dva okvira, propisno napunjena, prekjuče. Prije nego se zapitate šta će direktoru Centra za kulturu pištolj, priupitajte se, šta će u kancelariji tog istog Direktora dva državna grba, od kojih jedan nije službeni. To ima kancelariju, grbove i levor, ali u toj kancelariji nema kompjutera. Odgovor na ovo pitanje vam mogu i ja dati: To ne umije da koristi kompjuter. Ako neko ne umije da koristi kompjuter taj neko ne umije da koristi ni internet, a ako u dvadeset i prvom vijeku ne umijete da koristite internet onda se potpisujete palcem. A ako se potpisujete palcem onda ne možete biti direktor Centra za kulturu, osim, ako, imate zasluge za narod. Naravno, To ima zasluge za narod, zato je postao direktor Centra za kulturu. To ima veze sa kulturom taman onoliko koliko ima Marica sa onom stvari. (Po svim pokazateljima se da naslutiti da će se Marica prije upoznati sa tom stvari nego To sa kulturom.) Osim gore pomenutog inventara To ima i Ličnog Poltrona, kome se s vremena na vrijeme pali lampica. Kada se Ličnom Poltronu (u daljem tekstu samo Poltron) upali lampica to ne znači da je on spreman za parenje već da je na cijenjenu pamet Poltrona pala neka kolosalna ideja. Naravno, ideja će biti odbijena jer To nema sredstava da je realizuje. Zapravo, To ima sredstava da plati večeru za trojicu i još jednog, ako taj još jedan nije slinav. Poltron, kao svaki propisni poltron, na ovu Toovu primjedbu, klima glavom.
Daleko od toga da je To došao na mjesto direktora Centra za kulturu sa mjesta šefa pumpe, ili, ne daj bože, sa mjesta nadzornika u skladištu građavinskog materijala! To je bio referentna pojava. On je licencirani srednjoškolski profesor jezika i, zamislite, književnosti. (Svi vi koji uz ovo zanimanje vezujete kompetenciju ste na dobrom putu da ne razlikujete bijelu od crne kobile.) To što je neko profesor jezika i književnosti ne mora da znači da taj ima blagog pojma o jeziku i o književnosti. Bitno je da se taj neko, nekako, nekada, uvukao pod školski krov, postao doživotni predsjednik ispitne komisije, za sitnu paru prodavao diplomske radove polupismenim maturantima, i, naravno, pripadao koalicionoj partiji sa rastućim rejtingom. U međuvremenu, To je radio na svojoj pojavi. Nosio je tegetna odijela, bijelu košulju, pristojnu kravatu, vozio golfa, mjerkao obdarene adolescentkinje i postao odbornik u kozačkoj Skupštini. Od tada To nosi crnu tašnu na kojoj strči amblem koalicione partije sa rastućim rejtingom.
To izuzetno polaže na uspostavljanju discipline. Njegova misija nije da afirmiše i promoviše kulturu već da uspostavlja disciplinu. To je blistav učenik ČEKISTA, DB-ovaca, majora OZNE, kapetana KNOJA, ćifta i aparatčika bez boje, ukusa i mirisa.
Toovi portiri moraju biti na svojim mjestima, Toovi bibliotekari moraju biti na svojim mjestima, Toove računovođe moraju biti na svojim mjestima, Toovi pauci moraju biti u svojim mrežama, Toovi miševi moraju biti u svojim mišijim rupama, svi mali i veliki Toovi moraju biti na svojim malim i velikim besposlenim mjestima.
Osim što mrzi stvaraoce To mrzi i nevladine organizacije. I to samo one nevladine organizacije koje se zagone u kulturu. Ako takvu organizaciju vodi jedan od najznačajnijih crnogorskih slikara onda ta organizacija nema šta da traži u Toovom vidokrugu, a slikar može da se seli, momentalno. (Nemamo podataka o tome da li To blagonaklono gleda na NVO koje se bave evro-atlanskim integracijama. Mada, nismo daleko od pomisli kako bi takve NVO mogle doći u obzir, jer apanaža nije beznačajna.)
To o kulturi nema pojma. To o funkciji kulture nema pojma. To o značaju kulture nema pojma. To zna kako je vrijeme teško, a kriza velika. Zato on kao prvi čovjek Centra za kulturu mora da razmišlja o svakom euru. On može u projektu da učestvuje sa večerom za troje ili eventualno četvoro, pod uslovom da to četvrto nije slinavo. To samo želi da sačuva svoj obraz. (Kao da organizacija pjesničke večeri prijeti goveđim izmetom sniježnoj bjelini njegovog obraza.) Toovi kultur-partneri su oni koji plate par stotina eura za cjelovečernje korišćenje velike sale. To je stari vuk.
Ako se pitate: da li je pojava o kojoj je riječ izmišljena, ja vam odgovaram, sa punom odgovornošću: jeste! Izmislilo ju je teško opisiv karamuk u kome se Crna Gora našla. Izmislili su je politikantski koncepti koalicionih sporazuma, nacionalnih uravnilovki, deficita pismenosti i suficita malih, plitkih, bljutavih ineresa onih što progovoriše kad mudrost zaćuta, a fukara se obogati.
Nego, za dobrim konjima prašina se diže“.
U sudnici je vladala tišina. Sudija je pitao da li je okrivljeni ovo napisao i da li mu je jasno o kakvom krivičnom djelu se radi. Okrivljeni je rekao da jeste napisao i da stoji iza svake riječi. Sudija je smirenim glasom saopštio kako u ime naroda donosi presudu kojom se okrivljeni kažnjava kaznom lišavanja života. Okrivljeni je razgoračio oči. Sudija je dodao kako kazna treba da bude izvršena na licu mjesta. Okrivljeni je progutao pljuvačku, a onda dreknuo: Hadalji!! Zatim je krenuo prema otvorenom prozoru s namjerom da pobjegne. Sudija je pogledao u pravcu Živana i komandovao: Živane pucaj! Živan je potegao pištolj. Pištolje je opalio, prvo jednom, a onda još jednom, a onda i treći put! Tužilac je viknuo: Ljudi, pa pisac uteče! Sudija je ciknuo i Živanu i pred prisutnima rekao kako mu se piša u „valter“. Svi su nagrnuli ka prozoru. Na ulici je bio miran dan sa dva – tri prolaznika u pozadini. Na kraju ulice vidio se okrivljeni kako stoji pored trafike i kupuje cigare. I nešto pjevuši, čekajući kusur.
