Redakcija Odbrana od združenog udara Italijana i četnika
Iako nijesmo očekivali brzu intervenciju Italijana iz Berana, ona je ipak uslijedila.
Negdje oko 15 sati, Italijani i četnici, u širokom zahvatu, frontalno su krenuli u napad. Lijevim krilom obuhvatili su selo Paljuh, desnim su se kretali prema zapadnom dijelu Donje Vrbice. U sredini fronta našla su se sela Godočelje, Muratovići i Laze.
U takvom rasporedu napadali su Koraće, Petnicu i dublje prema Donjoj Vrbici i Trpezima, osvojivši Veliki vrh, najvišu kotu Kutnjeg brda, iznad zaseoka Selište.
Četnici su išli prvi i sve pred sobom palili, dok su im Italijani sa steničkih kosa davali podršku teškim mitraljezima i minobacačima velikog kalibra.
Uglavnom, dokle su stigli, sve su zapalili. Spaljeno je, po našoj procjeni, oko 200 kuća, kao i poljoprivredni i pomoćni objekti.
Tokom prijepodnevnih borbi, u oprezu i očekivanju četničkog napada, narod je izbjegao u Gusare (potjeravši i stoku), izuzev jednog slijepog starca iz Paljuha, kojeg su četnici bacili u zapaljenu kuću. Zamoreni od prethodne borbe, morali smo se povlačiti, a Đule Agović naređuje svojim ljudima koji su bili sa nama da odmah napuste sektor očekivanog napada. Uskače u sedlo i komanduje:„Ko je moj, neka ide za mnom, a oni što su sve ovo zakuvali, neka se sada bore. Rekao sam na vrijeme šta će se dogoditi“, i napusti nas.
Bez panike, dosta pribrano i u redu povukli smo se na rezervni položaj.
U kasnim popodnevnim satima, otpočeo je naš kontranapad. U širokom zahvatu, mi smo dejstvovali iz šuma iznad Donje Vrbice, gdje se nalazio komandant Šeko, zatim iz pravca Trpezi, Petnice i koraćkog krša.
Četnici i Italijani odmah su počeli da se povlače. Činili su to brže nego što smo očekivali, da bi na kraju i u panici napuštali Bihor. Takav razvoj događaja dao nam je krila i, zaboravivši na umor i iscrpljenost, gonili smo Italijane i četnike sve dok nijesu napustili cijelo područje Gornjeg Bihora. Dakle, devetog i desetog septembra odvijala se dramatična odbrana Bihora a istovremeno i diferencijacija među Muslimanima oko toga ko je za NOP a ko protiv.
S obzirom na to da naša istoriografija nije do sada adekvatno zabilježila i ocijenila ratne događaje na ovom području, pa ni u vezi sa razoružavanjem italijanske vojske, i ovako kratak prikaz mali je doprinos tome, mada je bilo pokušaja da se ovaj događaj prikaže kao potpuno slučajan, što nije tačno. Sve je bilo, kao što sam opisao, planski pripremano, organizovano, vođeno i uspješno realizovano.
Četnici su ovu našu borbenu akciju opisivali kao „napad Turaka na italijansku vojsku“, kojom prilikom su „Turci pobili i opljačkali Italijane“. To je dato u izvještaju štaba poličkog odreda Đorđiju Lašiću, 11. septembra 1943. godine.
***
Istoga dana naveče, kada smo cijeli dan imali borbena dejstva, nama su se iz pravca Turijaka, odnosno Rožaja, približavala dva italijanska pješadijska bataljona, sa svom odgovarajućom opremom. Situacija se time, za nas, neočekivano i nepredviđeno još više zakomplikovala.
Poslije kapitulacije, iz posadnih garnizona u Tutinu i Rožajama, italijanska vojska je krenula za Berane kako bi se priključila svojoj matičnoj diviziji. Kako je teklo povlačenje vojske od Tutina do Rožaja, nije mi poznato. Znam da je, u to vrijeme, između ove dvije varoši postojala automobilska cesta kojom se moglo normalno saobraćati. Italijani nijesu imali dovoljno kamiona da bi se svi vojnici i oprema prebacili do Rožaja. Mogli su jedino u nekoliko tura. Kako se kasnije pričalo, u Rožajama se za kapitulaciju saznalo poslije prvih radio-vijesti. Navodno, među Italijanima je bilo veselja na tu vijest. Uglavnom, 10. septembra, iz Rožaja za Berane uputila se italijanska vojska.
Dan prije polaska, Italijani su pozvali svoju miliciju u Rožajama i podijelili im plate za septembar, što je bilo neuobičajeno. Zatražili su da narednog dana, ujutro, svi dođu na zborno mjesto, jer će im, možda, trebati njihova pomoć. U planirano vrijeme krenuli su iz Rožaja. Pet kamiona, natovarenih do vrha raznom robom, pratila je pješadija. Kada su stigli u Kalače, a to je nekih sedam-osam kilometara od Rožaja, zaustavili su se ispred škole, u kojoj su bili smješteni karabinjeri koji se priključuju glavnini vojske, a zgrada škole je zapaljena. Tada je nastala uzbuna u selu.
Nakon paljenja škole, jedan broj naoružanih Kalača krenuo je prema koritu Rečkovića, na ulazu u šume Turijaka. Namjera im je bila da zaustave italijansku kolonu. Tom prilikom došlo je do puškaranja i ranjavanja jednog od Kalača, koji je kasnije umro.
Nekako istvovremeno, kod kisele vode, podno Kalača, izvjesni Bralić koji je bio u pratnji Italijana, bacio je bombu na oficira koji je jahao konja. Italijani su toga Bralića odmah ubili, a u strahu od odmazde Kalača, odvojili su se od glavne kolone i uzeli pravac Đuranovića luke – Kacuber – Dapsići – Berane. Ta grupa je, po kazivanju Dapsićana, nesmetano stigla u Berane.
Glavna kolona, nakon sukoba sa grupom Kalača, nastavila je kretanje starim putem preko Turijaka za Bihor. Paljenje škole u Kalačima, puškaranje kod Rečkovića korita i ubistvo Bralića, zatim vijesti o četničkom napadu na sela Gornjeg Bihora, podigli su narod čitavog kraja na noge. Tako je u predjelu Turijaka došlo do koncentracije stanovništva i naoružanog ljudstva. Kako bi zaustavili italijansku kolonu, postavljena je barikada od nekoliko ogromnih stabala u blizini žandarmerijske stanice na Turijaku.
Kada su kamioni naišli na prepreku, stali su. Tada je došlo do puškaranja, kojom prilikom su ubijena tri Italijana i Aljo Zekić, iz Ibarca kod Rožaja. Ipak, Italijani su uspjeli da nastave kretanje prema Bihoru, a narod je zaplijenio sve što je bilo na kamionima koje su kasnije zapalili. Takođe, na toj lokaciji rožajska milicija je prekinula dalju pratnju i vratila se u Rožaje.
Kada su prešli centralni dio planine i ušli na područje Bihora, posmatrali su našu borbu sa četnicima i Italijanima. Gorjelo je nekoliko sela, a narod se i dalje povlačio prema Turijaku.
U tom momentu, Italijani su se našli u veoma delikatnoj situaciji: ni naprijed ni nazad. Donijeta je odluka da se tu zadrže do sumraka. Mi smo, oko devet naveče, dobili informaciju o kretanju dvije kolone italijanske vojske iz pravca Turijaka.
Veče je bilo obasjano mjesečinom, tiho i toplo. Naše snage su se prikupljale, a zarobljenici iz Gusara dovođeni su na livadu Glavica, u centru Donje Vrbice.
Nakon saznanja da nam se Italijani približavaju, odmah smo odredili jednu brojniju grupu boraca sa zadatkom da presretnu glavnu kolonu, dok je manja grupa naših krenula u susret drugoj koloni.
Susret sa glavnom kolonom odigrao se na mjestu Jaruge. Otvorena je vatra sa obje strane, i to u pokretu. Nedugo potom, Italijani su digli ruke u znak predaje.
_______________________
Istaknuta slika: Italijani strijeljaju partizane u Crnoj Gori / ilustracija
