Redakcija Napad na italijansku jedinicu u povlačenju
Ovakva diskusija opet je unijela nespokojstvo kod mase. Ipak, zbor se nastavio.
Počelo je da se smrkava. Mi nijesmo odstupali od prijedloga da se Italijani razoružaju, i to što prije. Na kraju, rekli smo da mi imamo naoružane ljude, spremne da svakog momenta krenu prema Petnici. „Ukoliko nam oni ne predaju oružje, odlučni smo da ih napadnemo, i od toga nećemo odstupiti, a vi kako hoćete. Uostalom, četnici su blizu, a bez oružja, narod je bespomoćan i nezaštićen. Sa oružjem, situacija će biti sasvim drugačija“, isticali smo.
Narod je i dalje bio neodlučan. Jedni su odlazili, drugi se vraćali. Broj prisutnih je varirao. Pošto je noć bila svježa, naložene su vatre. Negdje pred ponoć, donijeta je odluka: Italijani se ne smiju pustiti da odu sa oružjem. Odmah su upućena dva emisara u Petnicu, sa zadatkom da Italijanima prenesu našu odluku i da zatraže momentalnu predaju oružja, bez ikakvih kontrauslova.
Međutim, pošto su saslušali naše ljude, Italijani su odbili svaki razgovor na tu temu.
Osvanuo je 10. septembar. Naši emisari su ponovo otišli kod Italijana, ali ovoga puta sa ultimatumom: predaja oružja ili ćemo odmah napasti. Dok su razgovori trajali, iz Berana se pojavila jedna kolona od oko 300 vojnika, upućena da pomogne pri izvlačenju petničke posade. Za naše prilike bila je to respektabilna vojna jedinica. Nakon dolaska ove jedinice, zaključili smo da je štab divizije „Venecija“ odlučan da izvuče iz Petnice posadu sa kompletnim naoružanjem.
Napominjem da smo mi, u međuvremenu, prekinuli telefonsku vezu Petnica–Berane. Italijanima je ostala na raspolaganju radio-veza.
U nešto izmijenjenoj ali znatno nepovoljnijoj situaciji po nas, narod koji se okupio oko kuće u kojoj se nalazila italijanska komanda, zatražio je da promijenimo odluku, ističući da će im, ako ne popustimo, oni obezbijediti povlačenje do Berana.
U sve to umiješao se i Šefkija Kršić, predsjednik opštine, govoreći da je protiv razoružavanja Italijana jer „komunistima se ne smije predavati oružje, a ja ću, sa svojim ljudima, omogućiti Italijanima bezbjedan prolaz do Berana“.
Uprkos pritiscima, mi smo ostali odlučni: „Italijani moraju predati oružje ili ćemo ih odmah napasti. Tri stotine naših omladinaca već je na položajima, a u takvoj situaciji besmisleno je prolijevati krv.“
Pristigli italijanski oficiri bili su elastičniji od svojih kolega u Petnici. Ponudili su nam 150 pušaka, 10.000 metaka i nekoliko sanduka ručnih bombi, što je prije dva dana oduzeto od pripadnika muslimanske milicije. Mi smo taj prijedlog prihvatili, ali smo zatražili da nam se preda i sve ostalo oružje.
Preuzeto oružje odmah smo podijelili onima koji su izrazili spremnost da se sa nama suprotstave Italijanima. Postavili smo zasjede pored puta Petnica–Berane, u rejonu Gusara, u samoj kotlini petničke rijeke.
Inače, još ranije, za komandanta svojih snaga imenovali smo Šeka Malića Adrovića, hrabrog i vojnički najsposobnijeg našeg borca. U procjeni eventualnih iznenađenja, nijesmo isključili mogućnost sukoba sa četnicima, koji su se nalazili na oko sedam kilometara od Petnice.
Odbacivši prijedlog da nam se preda cjelokupno oružje, Italijani su započeli pripreme za pokret. Najzad, italijanske snage krenule su u tri kolone: jedna glavna i dvije pobočne, kao obezbjeđenje glavnici snaga. Desna paralelna kolona kretala se prema Godočelju, a druga je išla lijevom stranom petničke rijeke, preko Muratovića.
Na čelu su bila tri oficira, a neposredno za njima desetina vojnika sa puškama, bombama i jednim puškomitraljezom. Ostala vojska kretala se u razvučenoj koloni. Dosta je bilo mazgi i konja, natovarenih svakovrsnom opremom i oružjem.
Šefkija Kršić, sa grupom svojih naoružanih ljudi, bio je u glavnoj koloni, ostajući dosljedan obećanju da će pomoći Italijanima.
U centru Gusara, pred čelo italijanske kolone izašli smo iz zasjede Šeko, Selmo Adrović i ja. Šeko je zatražio odlaganje oružja. Jedan od oficira rekao je na srpskom: „Neka jedan od vas dođe ovamo“. Selmo se okrenu prema nama i reče: „Idem ja“. I krenu prema oficirima. Negdje na pola puta do njih, otpoče puščana vatra. Selmo hitro uskoči u jednu šumicu, dok je, na sredini kolone, grmjelo. U trenu se pomiješaše naši i italijanski vojnici. Otpoče borba prsa u prsa.
Pobočne italijanske kolone nađoše se iza leđa naših snaga. Nasta velika rika i jurnjava mazgi i konja sa tovarima oružja u limenim sanducima, vojničkim kazanima, municijom, gvozdenim krevetima i kojekakvom vojničkom opremom. Nije se znalo ko na koga puca.
U takvoj situaciji, Šefkija se odvoji sa svojim ljudima i poče povlačenje prema Petnici, uzvodno, lijevom obalom rijeke, preko Muratovića.
Odstupajući prema Beranama, Italijani su više nasumice pucali, ne pokušavajući da se srede za neku ozbiljniju borbu ili solidniju odbranu, a najveći broj njih bacio je oružje. Bježali su kroz šume i livade. Kada se borba završila i sve se stišalo, nastupila je vreva naroda koji se sjurio u kotlinu. Hvatani su potovareni konji i mazge. Na bojištu je prebrojano 38 mrtvih italijanskih vojnika i oficira. Zarobljeno je pedeset vojnika i nekoliko oficira. Priličan broj je ranjen.
Od naših, poginuo je Abid Muratović, a trojica su ranjena. Muratović je bio jedan od naših najistaknutijih aktivista, veoma dinamičan, hrabar i cjelovito angažovan na liniji NOB-a. Jedan je od prvih skojevaca. Jako fin kao čovjek i drug. Imao je 21 godinu. Poslije borbe, njegov leš je prenijet u porodičnu kuću u Muratoviće. Otpočele su pripreme za sahranu. Međutim, nove italijanske snage iz Berana u sadejstvu sa četnicima napadaju i pale selo. Pale i Abidovu kuću u kojoj je izgorjelo njegovo tijelo.
U borbi je zarobljen komandant italijanske posade. Kada su ga priveli, Italijan je pokušao da poljubi nogu A. Hodžiću, a pošto mu to nije dozvoljeno, on je skinuo sablju i predao je kao svoj poklon. Rekao je: „Ovu sam sablju dobio na dar u Abisiniji (to je današnja Etiopija) za izuzetne zasluge italijanske vojske i moje u tom dijelu Afrike.“ Poslije borbi, glavnina naših snaga povlačila se u rejon sela Laze, na lažansko brdo. Prikupljeni su svi zarobljenici, oružje i drugi materijal.
Učešće stanovništva Gornjeg Bihora u ovoj akciji bilo je izvanredno, iako je bilo i onih koji su svojim autoritetom pokušali da osujete naš plan. Na kraju, gotovo svi koji su posjedovali oružje, uključili su se u borbu.
Najveći dio pripadnika milicije Đula Agovića takođe je bio sa nama, dok je on samo posmatrao borbu sa bezbjedne daljine. Manji broj milicionara išao je u pratnji Italijana, i to uglavnom oni koji su bili pod pritiskom Šefkije Kršića.
________________________
Istaknuta slika: Italijani ispituju meštane nekog sela u Crnoj Gori, juna 1943. / ilustracija
