Redakcija Nova shvatanja i ideje mijenjaju stare navike
U najtežem periodu izolacije Jugoslavije, nakon Rezolucije Informbiroa, kada su naši vojnici, skoro svakodnevno, ginuli na granicama zemlje, ja sam se, radeći veoma težak i odgovoran posao u OZN-i, uglavnom nalazio na granici prema Albaniji na područjima Plava, Gusinja, Ulcinja i Ostrosa. Bilo je to veoma dramatično, opasno i neizvjesno vrijeme, daleko teže nego ratno gerilsko razdoblje.
Do 1951. godine, kada sam stupio na dužnost predsjednika SO Rožaje, izmijenilo se u toj opštini pet-šest predsjednika. Svi su smjenjivani, uglavnom po liniji Informbiroa. Neki su bili i hapšeni.
Sjećam se, na početku službovanja, u kancelariju mi je došao jedan stari i ugledni Rožajac. Dosta toga mi je rekao i na odlasku me zamoli: „Vala, druže predsjedniče, imam jedan prijedlog. Ovu stolicu na kojoj sada sjedite, odmah promijenite. Svi vaši prethodnici odlazili su sa nje. Neki čak i u zatvor dospjeli.“
„Hvala na sugestiji. Valjda ova stolica nije glavni uzrok tome“, odgovorio sam.
Tako je počelo moje službovanje u Rožajama, septembra 1951. godine.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u Rožajama se skoro ništa nije gradilo ni sagradilo, izuzev jedne žandarmerijske stanice, jednog magacina-silosa, pred sam rat, privatne pilane i porodične kuće Meda Fetahovića, i to pošto mu je stara srušena zbog izgradnje ceste za Novi Pazar. Ali je zato, kao da se vlast nečega plašila, bilo sedam žandarmerijskih stanica sa preko stotinu žandarma. Rožaje je, u svakom pogledu, izgledalo kao tipična orijentalna kasaba. Ostarjelo, iznemoglo, zapušteno, siromašno, nepismeno, i pomalo zaplašeno i umorno. U mraku se rađalo, živjelo i umiralo. Da čovjek ne povjeruje: ogromno šumsko bogatstvo i velika sirotinja. Jednostavno, zapostavljeno kako od njegovih žitelja tako i od ondašnje vlasti. Osim biološke promjene kod ljudi, ništa se nije dešavalo. Prilike teške, uslovi ograničeni i skromni. Sve je takoreći moralo od početka da se gradi i stvara.
Suočili smo se sa mnoštvom problema: školovanje, zdravstvena zaštita, privredna aktivnost, nezaposlenost, komunalna infrastruktura, socijalna politika, itd., itd. Stručnih kadrova nije bilo, te smo za skoro sve poslove morali angažovati stručnjake sa strane. Pored toga, trebalo je raditi na promjeni običaja, a to je najteže činiti. U Rožajama je živjelo oko 90 odsto Muslimana, i do tada, ženska djeca su išla u školu samo do četvrtog razreda, a mnogima čak ni to nije bilo dozvoljeno. Trebalo je, odmah, uz mnogo napora i strpljenja krenuti u akciju da se te i druge navike mijenjaju. U jednom dijelu ovih bilješki osvrnuo sam se i na uključivanje Muslimanki u NOP, na području Gornjeg Bihora. S tim u vezi, čini mi se da je u Rožajama, u mirnodopsko vrijeme, najteže bilo organizovati akciju skidanja zara i feredže. Borba za afirmaciju žena krunisana je konačno donošenjem Zakona o zabrani nošenja zara i feredže 1951. godine. Mračna prošlost otišla je u nepovrat i istoriju. Tek kasnije shvatili smo značaj toga zakona za nacionalni, kulturni, socijalni i politički preobražaj Muslimana ovog područja. Jer, po mom skromnom mišljenju, emancipacija muslimanske žene jeste proces u kome se pravi razlika između prošlosti i budućnosti, odnosno između društvene svijesti djedova i njihovih potomaka. Znam da duboke promjene svijesti teku dugo, lagano, formirajući mentalitet koji nadilazi smjene generacija, ali mi nijesmo imali vremena da decenijama čekamo na takve promjene. Naša zasluga je u tome što smo mi bili generacija koja je na vrijeme shvatila očiglednu razliku između budućnosti i prošlosti, odnosno da je naša stvarnost drugačija od svijeta naših djedova, ali i od svijeta naše djece. Bili smo svjesni da naš život nije sudbina koja je negdje zapisana, nego da se može mijenjati i kontrolisati u skladu sa mogućnostima i željama.
Rizikujući da neka imena izostavim, pomenuću najistaknutije aktivistkinje na ovom značajnom zadatku u Rožajama: Ifeta Ćatović, Nafija Mandžukić, Fatka i Ifeta Hadžialijagić, Veska Sutović, Elmaza Feleć, Hajruša Kurpejović, Nurka Kardović i druge. Napominjem da su Ifeta, Fatka i Veska prve u Rožajama skinule feredžu.
Poslije toliko godina, u razgovoru sa pojedinim Muslimankama koje su tada imale između 15 i 20 godina, o akciji skidanja zara i feredže, sve one, izreda, kažu da „nema te sile i zakona koji bi ih natjerao da se vrate onom načinu života“.
Poslije donošenja toga zakona i obaveze školovanja ženske djece, nove generacije školovanih Muslimanki unose nova shvatanja koja mijenjaju stare navike i, sporo ali sigurno, brišu lošu stranu patrijarhalnosti i uvode novi način gledanja na život. Nova vremena, pored emancipacije, svakako donose i nove dužnosti i izvlače je iz njenog toplog gnijezda sa kojim je bila intimno srasla.
***
Rožaje je planinski gradić, sa kratkim ljetom, dugim i zamornim zimama, velikom količinom snijega i sibirskim hladnoćama. Nadmorska visina u samoj varoši iznosi 1000 metara. Sa uvođenjem komunalnog sistema i ukidanjem srezova u kojima je bila koncentrisana gotovo sva lokalna vlast, otpočeo je razvoj Rožaja. Opštine su dobile šira ovlašćenja i mogućnost da same planiraju, organizuju i realizuju svoj društveno-ekonomski razvoj. Malo-pomalo, varošica je počela da mijenja svoj lik i način života.
U Rožajama je 1936. godine podignuta pilana, jedini industrijski objekat, u vlasništvu privatnog preduzeća „Treska A.D.“ iz Beograda, koja je poslije rata nacionalizovana. Pilana „Gornji Ibar“ izgrađena je 1960. godine. U okviru iste firme izgrađena je, kasnije, fabrika panel-ploča i stolarije. Prije rata, rožajske šume, na prostorima Baća i Besnika, u istočnom dijelu opštine, eksploatisalo je društvo „Treska“ iz Kosovske Mitrovice. Drvo iz tih šuma transportovano je do Mitrovice, rijekom Ibar, u periodima višeg vodostaja, sem ljeta kada je nivo vode veoma nizak. I poslije rata „Treska“ je nastavila sa eksploatacijom baćko-besničkih šuma. Od početka službovanja, nastojao sam, poslije detaljne analize eksploatacije tih drvnih resursa, pronaći najbolje rješenje kako bismo na najbolji način zaštitili taj izvanredan prirodni potencijal, odnosno kako bismo spriječili da opština iz druge republike koristi bogatstvo Rožaja. Taman kada smo bili blizu rješenja, iz crnogorskog Ministarstva šuma, 1954. godine, lansirana je ideja da se rožajske šume stave, na duži period, pod „bolovanje“, a to znači da prestane njihova eksploatacija. Navodno, šume su toliko dugo devastirane da moraju ići na tretman mirovanja i oporavka.
____________________________
Istaknuta slika: Balvanište i korab u Rožajama, 1955. godina / ilustracija
