Redakcija Razgovor sa akademikom Šefketom KRCIĆEM, filozofom i univerzitetskim profesorom
PANDEMIJA JE ČUDNA ŠEJTANSKA TRAGIČNA DRAMA
Razgovarao: Novak Vujačić
Na planini Bogićevici, ispod prkosnih Prokletija
Akademika Šefketa Krcića (1953) ne treba posebno predstavljati, jer je poznat široj kulturnoj javnosti u zemlji i inozemstvu. Jednostavno, slobodno misleći kritički intelektualac, filozof, univerzitetski profesor i pisac, krajne otvorenog duha, koji svoju duhovnu biografiju izgrađuje u kontinuitetu već pola vijeka. Razgovarali smo o raznim pitanjima, kako je navikao na slobodu kretanja, druženje, predavanja, naučni skupovi, diskusije, polemike, stručna putovanja, simpozije, promocije, tribine, te druženje koje dolikuje savremenom kritičkom intelektualcu i sve što nosi društveni život u cjelini. O raznim pitanjima ragovarali smo na planini Bogićevica, gdje je u ovim danima izolacije izdigao sa svojim stadom i gdje prati zbivanja.
Pitali smo uvaženog profesora, kako se nosite sa ovim utamničenjem, izazvanim corona virusom? Šta Vam u takvoj izolovanoj atmosferi zaokuplja pažnju u svijetu okupiranom virusom? Kuda se krećete, o čemu razmišljate? Šta pripremate na polju stvaralaštva i na kraju kakva je Vaša poruka studentima i mladim ljudima?
– U ovakvoj pandemskoj, nenormalnoj i čudnoj atmosferi, koja se odvija kroz tragične smrti nedužnih civila, koje je napao ovaj opaki virus, a koji nije dovoljno poznat medicinskoj nauci, mogu da kažem da se saosjećam sa svim žrtvama ovog neviđenog virusnog terorizma, koje idu na dušu neukih vladara, ne samo na našim prostorima, već i u čitavom svijetu. Izgleda da medicina, tj. nauka nije moćna i da iza svega toga stoje neki šejtanski (sotonski) nevidljivi vladari, koji su sve to proizveli, da bi se što duže zadržali na vlasti. Upravo zbog toga svoju izolacaju sam pronašao daleko od grada i mahalskog života, kahvana i univerziteta, čak i dalje od sela, na planini, gdje osim ptica i zvijezda nema nikog drugog.
Meni je pandemija poznata kao fenomen negativnog i izopačenog svijeta, koji vodi porobljavanju čovjeka i ljudske zajednice. Početkom 2006. godine sam u jednom javnom govoru istakao da je šejtan stigao na javnu scenu i da ga je teško bez bolje osmišljenog protiv stava ukloniti. To su shvatili neki listovi, među kojima je i podgorički ,,Dan“, koji je moj stav postavio na naslovnici glasila. Da bi me bolje Vi razumjeli, kao i uvaženi čitatelji, ispričaću Vam sažeto jednu drevnu hićaju. Naime, jedan ugledni hodža je revnosno radio u svom džematu, koji ga je nagradio da ide na hadž. Prilikom spremanja za hadžiluk i dug put, rekao je svojoj hanumi hodžinici, da sve u kući može urediti, pomesti i srediti, samo da ne pomjeri jednu srču, koja je uvijena u uglu njegove sobe, gdje je obavljao molitvu-namaz. Kada je hodža zaminuo, dugo nije prošlo, hodžinica je odmah otišla u kutak sobe i radoznalo pronašla srču (flašu) i uzela u ruke. Nije znala šta je u srči. Uzela je neki predmet i izvukla tvrd čep. Gle čuda! Iz flaše je odjednom, kao metak izašlo nešto nalik zvjeri ili insanu, koji je odmah sjeo na ćilimu pored sofre. Hodžinica je začuđeno odmah upitala: ,,Otkud Vi sada ovdje“, a osoba koja je bila tu nije ušla ni kroz vrata, ni koz prozor. Obratila se hodžinici: „Mnogo Vam hvala što ste me oslobodili velike izolacije, zatvora u flaši. Ja sam ovdje tamničio mnogo godina. U zatvorsku flašu me stavio Vaš suprug, hodža, koji je otišao na put. Još jednom hvala što ste me oslobodili. Ja ću biti ovdje sa Vama, ko zna da li će se hodža vratiti“ i šeretski se počeo udvarati hodžinici. Hodžinica je uzela velika muka, gore nego da ju je čuma zarazila, obratila se osobi riječima ,,Ne vjerujem ti da si ti bio zatvoren u flaši, kako ti veliki ček da staneš u toj maloj srči, to je nemoguće. Dok ti ja pristavim da jedeš na sofru, pokaži mi gdje si to bio svih ovih godina, ako istinu zboriš?“ Druga strana: ,,Istinu zborim.“ Zatim ponovo hodžinica kliknu i reče: ,,Pokaži mi gdje si bio?“ Odjednom šejtan ustade, ispravi se sa figurom skoro do šašovaca, zaljulja se i okrenu oko sebe nekoliko puta i upade kroz usko grlo srče. U tom trenutku, hodžinica nije bila lijena, nego je odmah onu štupu začepila i nalila voskom. Dakle, šejtan je bio ukroćen ponovo u flaši. Naravoučenije: U ovakvoj pandemskoj bjelosvjetskoj izolaciji, gotovo da nema takvih više hodža i hodžinica da mogu ukrotiti šejtana, kao što je bio taj hodža i hodžinica, koji su uz Božju pomoć zatvorili šejtana. Tako da se ova današnja pandemija jedino može zautaviti uz Božju pomoć.
– Starijoj kulturnoj javnosti je poznata činjenica da sam početkom 1988. godine, kao rukovodilac Saveza filozofa bivše Jugoslavije objavio desetak veoma izazovnih knjiga, koje su svjedočile o totalitarnim režimima i njihovim posljedicama po čovječanstvo, među kojima bih spomenuo knjigu filozofa Ferida Muhića ,,Falco peregrinus“ i djelo pok. filozofa Slobodana Tomovića ,,Sotona protv Boga“, koje su bile povod vođenja velike afere prije više od trideset godina. Dalje, ovo stanje sam anticipirao u svojim radovima i prije četiri decenije, kada sam u Zagrebu objavio studiju ,,Filozofiju kafkijanstva“. Još tada sam nazirao ovu šejtansku pandemiju, koja stvara društvo u kojem svako svakog sumnjiči, ne smije se rukovati, družiti, njegovati prijateljstvo. To je vrijeme koje izbacuje na vidjelo neuke političke moćnike, kao što je to slučaj u našem regionu, izuzimajući časne pojedince, koji dižu glas za pravdu i slobodu iz opozicije. Na djelu je najrigidnija primjena manipulacija poput one iz ispričane hićaje.
Zatvorene su sve granice izuzev za mafiju
– Sva ova zbivanja prije i nakon 15. marta tekuće godine na ovamo doživljavam sa velikom patnjom i bolom. Na taj način i samo stvaralaštvo koje dolazi na svijet iz mog pera je proizvod patnje i straha. Taj strah je nazirao i legendarni pjesnik sa Nišave Branko Miljković, kada je ispjevao stihove: ,,Granice u kojima živimo/nisu granice u kojima umiremo“. Zatvorene su sve granice, izuzev za mafijsku trgovinu. Bolesnici se proglašavaju mrtvimma, spaljuju ih. Niko ne prisustvuje njihovom posljednjem ispraćaju, sahrani, dženazi. Kako u takvim trenucima da ljudi ne pate, jer je netko uspostavio vlast nad njima. Pozivaju se bjelosvjetske lutalice, navodno ,,naši iseljenici“ iz dijaspore da dođu. To znači da treba širiti virus zaraze među ljudima. Ako dolaze, preporučujem da donesu za svaki slučaj ćefin i nek razmisle kako pomažu šejtana. Dakle, trebamo shvatiti da se stvara novi svjetski poredak, koji je naslućivao Tomas Hobs ,,Rat svih protiv svih“. Na vrhu vlasti piramide nalaze se osobe koje nemaju jasnu naciju i religiju. Oni nose neku novu dogmu, kojom kontrolišu narod i izoliraju ga više od Orvelove Globalne države. To je 1% stanovništva u svakoj zemlji, a ostalo 99% treba da budu ponizni građani, koji trebaju da slušaju šta će im naređivati 1% bezumnika. Takvim stanjem, ne samo da su nadmašili fašiste i staljiniste, već su uspostavili novu diktaturu, od koje se normalnom insanu povraća. Dokle će takvu bolest da trpi nedužni narod. Zato patnja i strah rađaju nadu da jedino vjera i moral (etika) mogu izvući čovjeka u svijet nade i boljeg života.
– Meni je najžalije nevini i neuki narod sa kojim vješta vladajuća klika manipulira i naj taj način ih porobljava. Pali su do nedavno, prije ove pandemije, svi svjetski diktatorski režimi. Ovdje na surovim balkanskim prostorima zadržale su se u dvije državice, kao nigdje do sada, jedan novi carizam koji pustoši ljudski život. Konkretno, kako da ljudi mogu vjerovati u neko tajno NKT, koje rukovodi iz sjenke ovom zemljom, čiji čelnici nemaju nikakve veze sa medicinom. Dakle, nisu iz liječničke struke. Na djelu je vidljiva policijska privatna državica, u kojoj svak svakog sumnjiči.
– Kao što sam prije nekoliko mjeseci u intervjuu ,,Neskriveno“ na Srpskoj televiziji, kao i nedavno na intervju na Alipašinim-izvorima za portal PešterPress, da se u ovom neetičnom vremenu javlja potreba da se ljudi trenaju baviti etikom, moralom, evojom vjerom, kulturom, duhovnošću. U tom pravcu završio sam dugo rađenu knjigu iz oblasti ETIKE, kao filozofskoj paradigmi tolerancije.
– Na kraju, da bi mladi ljudi, posebno studenti mogli da žive nauku i kulturu i da budu svjesni sebe potrebna nam je živa riječ podrške, a ne tzv. predavanja anonimusa-spikera, kako bi mogli shvatiti svijet u kojem žive. Malo je onih profesora i učitelja, koji sa svojim studentima i učenicima razgovaraju o idejama izabrane pročitane knjige. Ako bi od mene tražili koja djela da mladi ljudi danas čitaju, a stariji da se podsjete to bi bile sljedeće knjige autora: Zamjatin, Orvel, Kafka, Kami, Selimović, Sartr (Mučnina), Niče (Tako je zborio Zaratursta), M. Kovač (Gubilište), , M. Bulatović (posebno djelo ,,Rat je bio bolji“), M. Pavić (Predio slikan čajem). Kakvi su programi naših srednjih škola i fakulteta, ova značajna svjetska imena su marginizirana i potisnuta. Ovih deset pisaca, koje sam u ovom momentu izvodio, odnosno odabrao, bitno određuju epohu našeg zatočeništva i posrnuća. Da ne dužim, na koncu, jedan od umnijih ljudi moje generacije iz ove zemlje, časni svećenik mi je napisao jednu poruku, da od ove bjelosvjetske agonije teško je dalje normalno živjeti, a posebno šta ova vlast sprema našim potomcima i ne smijemo o tome zboriti.
Plav-Gusinje, 7. 04. 2020. godine
