Redakcija Kako je prenešeno u tradicionalnim komentarima Kur’ani-Kerima, mušrici Mekke odabrali su među sobom grupu uglednika za pregovaranje sa Muhammedom, s.a.v.s., i da mu predlože ideju za koju su smatrali da će riješiti spor i nesuglasice između njih. „Hajmo se dogovoriti“, rekoše oni, „jednu godinu da ti prihvatiš da obožavaš naše bogove, a drugu godinu da mi obožavamo tvoga Boga i na taj način će svi biti zadovoljni.“ Da bi stvar funkcionisala, trebaju postojiti kompromisi, zaključiše oni. Neizbježno je bilo, po njihovom mišljenju, da malo oni popuste, a malo Poslanik, a.s., da napravi ustupak. Ovaj događaj je bio povod za objavu sure El-Kafirun- nevjernici. „Reci: “O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam…“ (El-Kafirun). Poslanik, a.s., je odbio ovakav vid ustupaka mnogobošcima, ali mu je također i objavom potvrđen ovaj njegov stav.[1]
Na ovu temu možemo spomenuti još jedan zanimljiv događaj koji se odigrao prilično kasnije, tačnije, šeste godine po hidžri. Poslanik, s.a.v.s., je dobio bešare-znak da treba krenuti put hodočašća, umre ili hadža, dakle posjete Časnoj Mekki. Obavijestio je muslimane i isplanirali su putovanje od Medine do Mekke, nenaoružani sa sve kurbanima koje su poveli sa sobom. Plan je bio obaviti hodočašće i vratiti se nazad bez planova za ratovanje i bez bilo kakvih konflikata. Već su nastupili sveti mjeseci u kojima su Arapi tradicionalno obilazili Kabu i u njima im je bilo zabranjeno ratovanje. Sa sobom su ponijeli samo lične sablje (za odbranu od zvjeri) koje se nisu smatrale oružjem. Prema nekim predajama na ovaj put se odazvalo oko hiljadu i četiri stotine muslimana. Kada su mušrici Mekke čuli za ovaj pokret muslimana prema Mekki, nastala je panika i uzbuna među njima te su pripremili vojsku koja je trebala da se suprotstavi muslimanima, da ih napadne i da ih silom vrati nazad. Situacija se odvijala tako da je došlo do susreta između dvije delegacije na mjestu Hudejbija nadomak Mekke, i tom prilikom je potpisan ugovor. Ugovor među stranama otprilike je bio sljedeći: muslimani neće ove godine obaviti Umru, već će se vratiti (iako su bili jako blizu Mekke), hadž ili umru mogu obaviti tek naredne godine nenaoružani. Postignut je dogovor o desetogodišnjem nenapadanju među stranama, dakle mir, i neke druge stavke. Također učinjeni su još neki ustupci na koje je Poslanik, a.s., pristao, koji su bili u korist mušrika, a ashabi su ih smatrali nepravednim i ponižavajućim. Poslanik, a.s., je između ostalog pristao da u zaglavlju ugovora ne stoji bismila, koju je on sam izbrisao svojom rukom kao i dodatak uz njegovo ime Allahov Poslanik, jer je pisar Alija, r.a., odbio da izbriše i td. Ashabi- drugovi Poslanika, a.s., su bili ljuti, skoro pa bijesni, smatrali su postignuti ugovor poniženjem i nepravdom, koje sada kada su ojačali ne moraju da trpe. Čak se desilo da su odbili naredbu Poslanika, a.s., da zakolju kurbane i da se ošišaju, jer je to sastavni dio obreda hadža. Nakon što je sam Poslanik, a.s., prvi uradio pomenute radnje, a taj plodonosni savjet je primio od svoje plemenite supruge Ummu Seleme, r.a., ashabi su shvatili svoju grešku i pokajali se za neposlušnost.
Analizom ova dva događaja iz života Poslanika, a.s., dolazimo do nekih zaključaka. Prvi događaj vezano za prijedlog Kurejšija o obožavanju njihovih božanstava Poslanik, a.s., je hladno odbio i pored toga što su muslimani tada bili malobrojni i poznato je da ukupan broj muslimana tada nije prelazio nekoliko desetina muslimana. Oni su maltretirani na svakom koraku, ugrožavani, slabašni. Nije bio rijedak slučaj da neki od muslimana bude i ubijen, a da niko nije mogao da ga zaštiti. Da su muslimani tada pristali na traženo zasigurno bi sačuvali neke živote, dobili bi mir i sigurnost, prestala bi maltretiranja i ugrožavanja njihovih života i imetaka. Ali od velike je važnosti spomenuti da u islamu postoje stvari koje se nazivaju temelj, osnova ili usul, dakle, to je nešto oko čega nema kompromisa. Drugim riječima kazano, ako to izgubite izgubili ste i islam. Poslije toga ne preostaje ništa za šta bi se borili, za šta vrjedi živjeti. Upravo na to su od Poslanika, a.s., tražili da pristane i on je to odbio bez razmišljanja, a objava mu je samo dala potvrdu njegovog stava. Njegova poruka je bila jasna: U ovom dijelu nema kompromisa, ja neću pristati na to, niti ću obožavati nikad to što vi obožavate.“
Drugi događaj je bio više od deset godina poslije prvog. Broj muslimana je bio neuporedivo veći. Muslimani su osnovali i svoju državu, pobijedili nevjernike u nekoliko pohoda i bitaka. Porodice su im bile zaštićene i nalazile su se u Medini tako da se nisu bojali za njih. Gledano okom nekog neutralnog posmatrača, moglo bi se reći da je pozicija muslimana u drugom slučaju bila znatno povoljnija i bolja, te da su mogli hladne glave da ne pristanu na pomenute ustupke niti na (kako su to ashabi vidjeli) poniženja. Čak su se i neki ugledni ashabi, na nagovor drugih, kao što je Omer, r.a., pobunili i izrazili svoje protivljenje, govoreći: „Zašto bi se danas, kada smo pomognuti i kada je islam ojačan, ponižavali i pristajali na sve ovo?“ Poslanik, a.s., je vidio ono što oni nisu mogli da vide. Imao je dalekovidost velikog vođe, koji je nadahnut božanskom ispiracijom, da sagleda sve aspekte ovoga ugovora. Posebno se je Poslanik, a.s., obradovao kada je Uzvišeni Allah u povodu ovog događaja spustio suru El-Feth koja počinje sljedećim ajetima; „Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu; da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat Svoju tebi potpunom učinio, da bi te na Pravi put uputio i da bi te Allah pobjedonosnom pomoći pomogao.“ (El-Feth, 1-3). Ovdje Uzvišeni ugovor na Hudejbiji naziva velikom pobjedom, i ovi ajeti su upravo spušteni da budu potvrda Poslaniku, a.s., da je ispravno postupio, te da je ugovor bio pravi potez. Čak je i sam Poslanik, a.s., rekao; „Spušteni su mi ajeti, koji su mi draži od cijele doline zlata.“[2]
Tačno je, Poslanik, a.s., napravio je određene ustupke mušricima, ali je zauzvrat dobio više. Dobio je mir od deset godina. Dobio je slobodu djelovanja, rahatluk da se posveti misionarstvu na Božijem putu, bez bojazni da mora ulaziti u sukobe, a to je neprocjenjivo. Ono u čemu je napravio kompromis ili ustupak, nije bilo na toliko visokom mjestu prioriteta, o kojima se nije moglo razgovarati. Iako nisu obavili hadž te godine, stekli su mogućnost da ga obave iduće godine. Iako je izbrisao časni dodatak „Resulullah“ uz svoje ime, to ga nije učinilo manje poslanikom nego što je bio. Vidio je da je to trenutno manje važno, ali ono što se zauzvrat dobija je mnogo vrijednije i veće. Jednom riječju, Poslanik, a.s., je umio da napravi i poređa prioritete i da se mudro odnosi spram date situacije. Ako su u pitanju krucijalne stvari, onda tu nema popuštanja, pa makar ostao sam, ali jasno je da nema kompromisa. Međutim, ako mudrost nalaže da se neka manje važna svar odgodi zarad veće koristi, onda je pravio ustupke.
Dvije godine nakon ugovora na Hudejbiji islam je u toj dimenziji ojačao i dobio, da su cijela plemena i narodi prihvatili islam. To je bila dalekovidost vođe, koju nisu mogli da vide drugi u datom trenu. Samo dvije godine od Hudejbije oslobođena je Mekka.
Danas ummet vapi za liderima i vođama, koji imaju viziju, koji znaju da izvagaju i da zategnu onamo gdje se mora zategnuti, ali i da popuste onde gdje za to ima prostora i gdje mudrost nalaže.
Danas ummet prolazi kroz velika iskušenja, jer manje važnim ili nevažnim stvarima dajemo previše prostora, zato što smo ih postavili na položaj osnovnih postulata. Danas vodimo ratove oko trivijalnosti, danas trošimo ogromnu energiju u realnom i cyber svijetu oko nečega što bismo morali staviti po strani, a posvetiti se važnijim stvarima.
Najprije treba znati gdje, kad, koliko i ko bi mogao ili trebao napraviti ustupak, ali kad, i kako i ko bi trebao ostati postojan na nekim stavovima.
Da bi ova zamisao uspjela, moramo imati i ljude (mase, džemat) koji bi imali povjerenja u svoje vođstvo i koji bi imali dalekovidost da shvate poteze mudrih vođa, sa nadom da to shvate bez velikog zakašnjenja.
________________________
[1] Pogledati bilo koji tradicionalni tefsir ove sure, kao što su Et-Taberi, Kurtubi, Ibn Kesir i dr.
[2] Pogledati tefsir sure El-Feth kod Kurtubija.
