Redakcija ROŽAJAC MUJO ADROVIĆ: “NA SVAKI POZIV „SESTRO“ ODAZIVAJU SE DVA GLASA I STIŽU U POMOĆ – ZAHVALA HEROJIMA U BIJELOM KLINIČKOG CENTRA U PODGORICI”
Koliko sam se osjećao nemoćnim dok sam bio u bolničkom krevetu, tako sam nemoćan i sada u izboru riječi i načina, da izrazim zahvalnost i poštovanje doktorima i medicinskom osoblju, Infektivne klinike Kliničkog centra u Podgorici, čiju sam profesionalnu i ljudsku veličinu i posvećenost, gledao iz vizure pacijenta sa teškom kliničkom slikom.
Riječ Korona, postala paradigma borbe između života i smrti, između nade i beznađa, tuge i radosti…
Iskušan „koronom“, punih trideset pet dana, prikovan za krevet na infektivnom odjeljenju Kliničkog centra u Podgorici, gledao sam kako se heroji u bijelom nadljudskim naporima, bez odmora i predaha, bore za spas svakog pacijenta.
Na svaki poziv „sestro“, odazivaju se dva glasa i stižu u pomoć. Samo ta gesta pažnje i posvećenosti, pacijentu olakša polovinu tegobe i ulije snagu i želju da se izbori i ponovo prigrli nadu u život.
Bolnička postelja noću je postaja još teža kada rijetke trenutke tišine razbijaju metalni zvuci čeličnih boca za kiseonik koji je svima nama bio prijeko potreban i neophodan da bi ostali u životu.
Posebno je presudna bila noć kada se moje stanje naglo pogoršalo i kada sam propadao u bezdan, gubeći svijest i na momente se rastajuću sa životom, kada su pored mene cijelu noć proveli dva mlada medicinara, ne ostavljajući me samog ni jednoga momenta. Ovom prilikom želim spomenuti i cimere, Bojana Bulatovića i Veska Zekovića čija je klinička slika bila malo lakša te su mi bili od podrške i pomoći i hvala im neizmjerno.
Rad u vanrednim okolnostima koji je izazvala pandemija koja je zadesila cijeli svijet nije obeshrabrila „tihe heroje“ u bijelim mantilima, koji su već više od godinu dana u skromnim uslovima, na prvoj liniji borbe, ne štedeći sebe niti svoje zdravlje, bez doviljno sna i odmora, bez vremena da se posvete porodici i prijateljima, trošili posljednje atome snage za spašavanje zdravlja i ljudskih života.
Koliko sam se osjećao nemoćnim dok sam bio u bolničkom krevetu, tako sam nemoćan i sada u izboru riječi i načina, da izrazim zahvalnost i poštovanje doktorima i medicinskom osoblju, Infektivne klinike Kliničkog centra u Podgorici, čiju sam ljudsku i profesionalnu veličinu i posvećenost gledao iz vizure pacijenta sa teškom kliničkom slikom.
Zahvalnost dugujem dr Nevenki Nišović, dr Mileni Radunović te doktorima čija sam tek imena zapamtio a to su: dr Stefan, dr Danijela, dr Milena, dr Ana, dr Nevena, dr Brankica, dr Marisa te pomoćno medicinsko osoblje: Slađana, Nikola, Andrijana, Mersiha, Vojka, Poljka, Nena, Dado, Ivana, Dijana, Borka, Branka, Dragana, Sanja, Andrea, Ana, Sara i Marina.
Takođe, tu je cijeli tim nemedicinskog osoblja koje daje nemjerljiv doprinos ovoj borbi koja je ostavila dubok i neizbrisov trag trag našim životima.
Ovo je samo pokušaj da izrazim zahvalnost za sve što su „heroji u bijelom“ učinili, kako bih danas imao priliku da napišem ovo skromno pismo zahvalnosti dobrim ljudima pod Hipokratovom zakletvom.
Hvala Vam!
Mujo Adrović
20. 05. 2021.
Rožaje
