Sa Ćamilom i o Ćamilu

U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića

Husnija Muratagić – Tuna: Koliko je stvarno uticao zavičaj na Vaše stvaralaštvo?

‘’Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir, koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. On je stvaralačka, podsticajna energija, koja osmišljava i pokreće čuvstva sazdana u čovjeku. On me vraća u neku stalnu igru, igru pravu dječačku, igru života i smisla življenja. Sve je nekako igra. Iz zavičaja i djetinjstva se nose sve traume i ožiljci, oni žive duboko u meni, pulsiraju i ponekad mi se čini da se sunce i zemlja još sad potajno dodiruju samo u mom zavičaju.

Ja sam istinski živio i mislio svoju zavičajnu pjesmu. Iz zavičaja je uvijek zračio čovjek istinski, stvaran, moćan i nemoćan, i realni sadržaji i prostori. Kroz sjećanja iz zavičaja i iskustva stečenog u novom ambijentu, jednom ili više, izražavao sam život, moj, mojih predaka i onih koji će poslije doći, tražio sam odgovore na mnoga pitanja. Vjerujem da sam na neka našao odgovor. Ja jesam u velikoj mjeri slikao zavičaj, ali zavičajne slike su mi služile kao osnova umjetničkog oblikovanja, bili su mi vodilje kroz nepoznati put koji sam prošao kao pisac, služili su mi kao iskustvene u oblikovanju mogućeg – umjetničkog. Otuda moje djelo nije bukvalna kopija Sandžaka. Sve izgleda i doživljeno, ali je sve prošlo kroz nekakvu transformaciju koja je inače karakteristika svakog umjetničkog djela’‘

Nenad Radanović: Bio je lijep običaj da se svim saradnicima časopisa ’’Život’’ (urednik mu je tada bio Mak Dizdar) ovo ugledno književno glasilo šalje na radna mjesta. Kao vrlo čest saradnik ’’Života’‘ i Ćamil je dobijao svoj primjerak, i preko mnogih brojeva prelazio kao da ih nije dobio. Ali, ponekad bi se i osvrnuo na neki svezak: ’’Primjećuješ li ti, Šukrija, kako se časopis ’’Život’’ u zadnje vrijeme naglo popravlja?!’’ – ’’Izašla je i neka tvoja pripovjetka u ovom broju?’’ – ’’Dabome, Šukrija, dabome!’’ I svi bismo se nasmijali, a Ćamil bi slavodobitno stavio časopis u tašnu, uz komentar: ’’Pažljivo pročitaj, Šukrija, može se štogod i naučiti!’’ – ’’Sve ću pročitati’’ – uzvrati Šukrija – ’’ali tu tvoju priču neću!’’

Velimir Milošević: …Priča se odmotavala kao neko čarno klupko iza koga ostaje čarolito pletivo. Jedna priča slivala se u drugu i tako sve do deset sati naveče. Bilo je vrijeme da krenem kući, a intervju smo ostavili za neki drugi susret. ‘’Vrijeme je da idem, Ćamile’‘. A on, kao da me nije čuo, ustao je od svog radnog stola, uspravio se, onako visok i stasit, nadnio se, potom, nad vitrinom knjiga. Naše snahe i mi momci, Ram Bulja, Zeleni prsten na vodi, Bihorci, Konak i mnoge druge. Tu su i one knjige koje su se pojavljivale prevedene na strane jezike. A onda, nešto što me je tako silno zadivilo. Na vrhu, na tim knjigama, bilo je ptičije gnijezdo sa pet pirgavih, pjegavih jaja, gnijezdo neke ptice pjevice iz njegovog zavičaja. Donio ga je pisac iz Bihora i evo ga ovdje među njegovim djelima. Kažem, moje divljenje, moje uzbuđenje bilo je ogromno. Zanijemio sam. A Ćamil će:

‘’Vidiš, Velimire, sve ovo je Bihor… I ove knjige objavljene u našoj zemlji, i ove knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj… Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove… Vidiš, i ovo gnijezdo je moj zavičaj… Kao da se sve ovo ispililo iz ovog gnijezda. Sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet…’‘

Nisam napravio intervju. Nisam, i nije mi žao. Nije mi žao zbog ovog gnijezda, i bilja bihorskog od koga je savijeno to gnijezdo, kao što je od te bihorske svile i duše sazidano cjelokupno književn djelo velikog pripovjedača i pisca Ćamila Sijarića.

Irfan Horozović: KOLIBA NA NEBU, knjiga pjesama Ćamila Sijarića (1913 – 1989), jednog od najistaknutijih jugoslovenskih pisaca, majstora pripovijedanja, i stiha (o čemu svjedoči ova knjiga!), pojavljuje se nažalost posthumno.

Ćamil Sijarić se teško odvajao od rukopisa (činjenica da se tek u poznim godinama pojavio u javnosti kao pjesnik predstavljala je posvemašnje iznenađenje i neku vrstu magičnog književnog proplamsaja). I ovu knjigu, kako mi je rekao u telefonskom razgovoru, ‘’želim da još osjećam, da je valjam među prstima’‘. Kad je poslao rukopis, napisao je u svom vrlo kratkom pismu: ‘Naći ćemo vremena da se o svemu potrebnom dogovorimo’‘. To se odnosilo na naslov knjige i raspored po ciklusima. Rukom je samo naznačio, prije tri uvodne pjesme u ovoj knjizi, predratne, a za sve ostale poratne. Ispod spomenute tri pjesme su bile i naznake o prvom objavljivanju (‘’Breze’‘ u ‘’Novoj ženi’‘ 1938; ‘’Uz tkanje’‘ u ‘’Gajretu’‘, 1941. i ‘’Na njivi’‘ u ‘’Gajretovom’‘ kalendaru za 1941. godinu). Ove tri pjesme izdvojene su za ciklus RANE PJESME. ‘’Pićilijeva peć’‘ napisana je 1946. godine (što se vidi iz prekrižene naznake u rukopisu). Smatrao sam da ona treba da stoji zasebno, s obzirom da preostale pjesme, PJESME BEZ NASLOVA (naslov koji se sam nametnuo) čini neku vrstu samostalne knjige.

Na kraju, dok sam po ne znam koji put prelistavao rukopis, gotovo fizički se otjelotvorio pred mojim očima jedan sublimni stih, koji je postao naziv ove knjige – KOLIBA NA NEBU.

Ilja Sijarić: Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić je želio na umoru da vidi čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim sudbinama je sagradio svoju velebnu literarnu kulu. No kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice. Ostala je Riječ od trajanja.