Sa Makom i o Maku

Adil-beg Zulfikarpašić: MAK JE BOSANSKI ŠEKSPIR

Kao intelektualac i bosanski patriota, i da nisam lično poznavao Maka, imao bih specijalan odnos prema njemu. Na moju radost, ja sam ga poznavao, i to veoma dobro. Pred rat smo dnevno bili zajedno, družili smo se, razgovarali, sjedili u tada popularnom Zvonu, nekada i po čitavu noć. Kada sam ga kao mladića upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna ličnost, već tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom budućom veličinom dijelim prijateljstvo… Sjećam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simiću u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, još dječak u to doba, srednjoškolac, nije znao šta da radi. Stariji brat Hamid, već veoma ugledna ličnost u Sarajevu, kaže mu: „Šuti, budi sretan da ti jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpiše se pod nju!” Mak je pokušavao da dokaže autorstvo, ali je na kraju odustao.

Inače, Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosi na jedan vrlo dostojanstven način. Bio je neki Fetahagić koji nam se stalno lijepio u društvo, a kako ga Mak zbog nečega nije simpatisao, jednostavno bi ustao i otišao kada bi se ovaj pojavio. Pitao sam ga o čemu se radi, a Mak je odgovorio da neće da se druži s njim i ništa više. Bio je delikatan i nikada nije rekao zašto…

A Makova Sena… Ona je bila vrlo lijepa žena. Išli smo zajedno na izlete, na Željeznicu, Vrelo Bosne, Bentbašu i Darivu. I tu je Mak bio veoma delikatan, nikada nije javno prozborio niti riječi o svom odnosu sa Senom, sve mu je bilo vrlo diskretno, kako već rekoh. Dva dana prije nego će se vjenčati, rekao mi je: „Ja bih se oženio…” i eto, bio sam kum. Tada građanskog braka nije bilo i zato je bilo vjenčanje kod kadije. Bio je to jedan fini, kulturni kadija, pola sata je ceremonija trajala. Imao sam mnogo fotografija sa Makom i Senom, pa i sa tog vjenčanja jednu, ali sve je to izgorjelo u porodičnoj kući Zulfikarpašića u Foči, sve je zapaljeno u jednom nečuvenom haosu za vrijeme onog rata. Nakon vjenčanja smo otišli na ručak u restoran, nas troje sa prijateljima, bilo nas je možda desetak…

I Mak i njegov brat Hamid su radili ilegalno. Ja sam za vrijeme rata, po političkoj liniji, imao stalnu vezu sa Hamidom. Bio je od velikog ugleda, a i izjašnjavao se kao musliman, pa ga ustaše nisu imale hrabrosti uhapsiti. Hamid je imao političku direktivu da se bori za što veći položaj u društvenoj hijerarhiji, da bude što bliže vlasti kako bi svojom aktivnošću bio što korisniji. Nije bio komunista, ali jeste bio ljevičar. Mak je s druge strane bio veoma vezan za pokret. Bio je naš kadar i mi smo ga smatrali svojim. Hamidovu spremnost da sarađuje s nama imamo zahvaliti Maku i Makovoj odlučnosti i potpunoj predanosti pokretu. Međutim, Mak se poslije rata nije identificirao sa Partijom i nije tražio koristi. To je moje mišljenje…

Kada sam kasnije, u emigraciji, čitao Maka Dizdara, bio sam oduševljen. Mak je postao ponovni tvorac našeg starog bosanskog jezika i mi koji smo ga čitali vani, osjećali smo kao da smo rođeni s tim jezikom. Mnogi su imitirali Maka, bezuspješno. Mak je stvarni pjesnik Bošnjaka i Bogumila. On je locirao (mada ne politički ili historijski) naš stvarni duhovni položaj na frapantno realističan način i predvidio sve, čak i konkretne buduće događaje…

Prije petnaest godina ja sam naručio bistu Maka Dizdara da mi je izradi Ivan Sabolić, akademski vajar iz Zagreba. Ta Makova bista je stajala na ulazu u Bošnjački institut u Cirihu i pjesma Zapis o zemlji koju je likovno osmislio Mersad Berber i dao da se izradi kao tapiserija. Zasto sam Makovu bistu stavio na ulaz u Bošnjački institut? Kad otvoriš vrata Instituta, prvo Mak – Vrata Bosne. Jer, Mak Dizdar je isto što i vrata Bosne, on je ta vrata. Na taj način sam izrazio najdublje svoje poštovanje prema Maku, s kojim  sam u mladosti drugovao, i nisam imao nikakvog kasnijeg utjecaja na njega, čak ni kontakta, ali on jeste na mene. Pratio sam sve što radi, redovno sam nabavljao njegov časopis „Život” i njegove nove zbrike, a kada sam u ruke dobio „Kamenog spavača” shvatio sam da je Mak najveće čudo, bosanski Šekspir. Znao sam i za njegov put u Njemačku, negdje 60-ih, ali nisam htio da ga kontaktiram. UDBA je sve i svakoga pratila i Mak je zbog mene mogao imati neprilika, još kakvih. Mada, recimo, mene su u Cirihu posjećivali Vojo Dimitrijević ili Ismet Mujezinović i to se ovdje znalo.  Čak je i Tito znao. Njima niko ništa nije smio. Ismeta Tito pita: „Bio si kod Adila?” Ismet odgovori da jeste i nikom ništa. S Makom je bilo drugačije, imao je on ovdje dovoljno neprilika sa nacionalistima, samo sam mu ja još trebao kao disident. A to je nepravda, kao i mnoge druge nepravde što su ih Maku nanijeli. Mirne se duše može reći da je Mak, na svoju veliku žalost, na svojoj koži osjetio da su se jako velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda. A on je to na svoj način iskazao u svojoj poeziji. Mene je njegova poezija jezivo suočila sa silama sa kojima sam se i sam borio. Mak je tu sredinu osjetio, prepoznao i otkrio, a oni su osjetili u Maku Dizdaru giganta literature koji je prozreo njihove namjere i ta sredina ga je na brutalan način htjela ne samo omalovažiti kao pjesnika, nego i uništiti kao čovjeka. I zato je Mak žrtva upravo onoga duha koji se rasplamsao 1992. godine u Bosni. Ja sam, opet, u mojim političkim razmišljanjima imao u Makovoj literaturi dokaz šta treba uraditi da se to spriječi… Vrednovanje Maka Dizdara se još nije dogodilo. Još nisu protumačene sve tajne Makovih stihova, njegovih poruka, nije urađen film i tako dalje. Za to su krivi ljudi koji su na neki način učestvovali u rušenju Maka, kriva je zavist, jedna opća inercija. Maka se jednostavno ne može i ne smije zaobilaziti ako se hoće afirmirati Bosna. Mak je, napokon, jedan od najvećih simbola Bosne, koji će još rasti…

(Slovo Gorčina, 2004.)

Meho Baraković: SLOVO O MEHMEDALIJI MAKU DIZDARU

.

Slovo. Kažeš Slovo. Kažeš Slovo Kameno. Kažeš ono te Slovo iz kamena gleda. I gleda i traži da sa tobom zbori i govori. O svojoj Tajnovitosti da ti govori.

Riječ. Kažeš Riječ. Kažeš Riječ Kamenu. Kažeš ona te Riječ iz Kamena gleda. I gleda i traži da i ti riječ kažeš, i da se Riječi dotaknu. Da se poljube i u Govor pretoče. Da budu Žive i Zdrave, i da se na svakom mjestu u Govor, ljudskim Govorom iskažu.

Simbole, Slike, Slova, Riječi i Patinu jednog minulog Vremena (i zaboravljenog) snagom svoga Talenta, Uma i Intelekta, naš Mak, naš Mehmedalija Mak Dozdar, učinio je upotrebljive, i od tog “kamenog govora” napravi Svijet, jednu Poetiku koja se uvijek tajnovitom čini, i u kojoj svako nalazi Sebe onoliko koliko u taj Svijet može da se unese i da ga sagleda sa svih vidljivih, ali i nevidljivih strana. Jer, dosta se toga, u tom Svijetu i naslutiti dade i može. A zato bi da se sve i kaže. Tajnovitog ima i treba da ga bude. I neka ga ima. Oni, samo rijetki što se Makovom poezijom bave, kao vlastitom nekakvom “bolešću”, čini mi se da smatraju da je rahmetli Mak, onoga trenutka kada je sročio, i u pjesmu složio, dakle, kada je napisao pjesmu pod naslovom “GORČIN”, tada se pred Makovim vidom i sluhom, otvorile tajne dveri jednog “novog” i davno življenog života, iskustva i mudrosti. A GORČIN se oglasio riječima, stihovima:

Ase ležit

Vojnik Gorčin

U zemlji svojoj

Na baštini

Tuždi          

Žih

A smrt dozivah

Noć i dan          

Mrava ne zgazih

U vojnike

Odoh        

Bil sam

U pet i pet vojni

Bez štita i oklopa

E da ednom                   

Prestanu

Gorčine      

Zgiboh od čudne boli     

Ne probi me koplje

Ne ustreli strijela

Ne posječe

Sablja         

Zgiboh od boli

Nepreboli                    

Volju

A djevu mi ugrabiše

U robje    

Ako Kosaru sretnete

Na putevima

Gospodnjim

Molju               

Skažite

Za vjernost

Moju

Nakon pjesme GORČIN, Mak je svo znamenje i ornamentiku sa Stećaka pretočio u svoj pjesnički govor i vokabular, tako da je snagom i vizijom naslutio mnoštvo toga dotada nerečenog i nezapisanog. Izronila je iz pjesnikovih sanja i snoviđenja, ne zbirka nego Knjiga poezije KAMENI SPAVAČ. Sve se pred Makovim Očima, Dušom i Umom otvorilo, rastvorilo i krenulo da bude Poezija. Nastala je Knjiga, poetski Kosmos koji će, zasigurno još dugo, dugo plijeniti sve one koji Poeziju – ž i v e.

Svako ko se bavi iščitavanjem i odgonetanjem KAMENOG SPAVAČA, svakim danom spoznaje još ponešto, što se juče nije Znalo, da njegova poetika i taj jezik (i govor) sa Stećaka uzet, u koji je sam život udahnut, ima još nedorečenoga, ali i tajnovitoga u sebi.

…I sada, i uvijek njegov bosanski pjesnički dah i lik bdije nad Bosnom. Bosnom i Ponosnom, i Prkosnom.

Meša Selimović: “Makova poezija ima nekoliko slojeva, od kojih su najvažniji nadrealistički, folklorni i konačni, duboko zavičajni, korijenom potekli iz bogumilskih zapisa na stećcima. Ali nijedan utjecaj, nijedna inspiracija, nijedan tok, nisu u toj poeziji stali u svom početnom obliku i obimu, već su doživjeli preobražaj i dobili ličnu poetsku boju. Nadrealizam je pomogao Maku u traženju jezičke izražajnosti i slobode; narodna lirska poezija mu je omogućila da poznatim motivima dade nove veze i obogati ih novim senzibilitetom. Ali mu je tek poznanstvo sa zapisima na bogumilskim stećcima, a naročito sa epitafima, omogućilo da pronađe svoj pravi, dugo traženi put… Zbog svojih stihova jedrih od snage, zrelih od misli, pjevnih od muzike, svježih od jezika, Makovo djelo nije više njegovo već naše, a on – umrije a mrtav nije”.

Enver Čolaković: ‘’Legendu sam počeo pisati sa određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina… Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno… Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac… Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji.’’

(intervju s Enesom Čengićem, Svijet, Sarajevo, 26. februar 1971.)

Alija Kebo

.

MAK DIZDAR U STOCU

.

Stoji Mak
Bijel kao stećak na suncu, k’o čist
arak

Zbori Mak
Glas mu znan i dubok a
gorak

Sanja Mak
Modra rodna rijeka razorila
konak

Boluje Mak
Hoće li prezdraviti, ili će
smak

Tuguje Mak
Pocrvenio od stida kao u žitu
mak

Doziva Mak
Usred žarkog dana odaziva se
mrak

Kameni spavač
Zarasto u garež i
drač

U Stocu više
ne stoluje
Mak.

Mostar, 26/27. avgusta 2000.

Mehmedalija Mak Dizdar je rođen 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Sarajevu. Od 1936. godine bavi se novinarstvom, a u toku rata radi kao poštanski službenik, a potom je na ilegalnom radu. Poslije rata glavni je urednik TANJUG-a za Bosnu i Hercegovinu, potom je urednik lista Oslobođenje i izdavačke kuće Narodna prosvjeta. Od 1952. godine je profesionalni književnik, a od 1963. do smrti urednik je časopisa Život.

Najpoznatija su mu pjesnička djela: Kameni spavač, Modra Rijeka, Minijature, Ostrva, Koljena za madonu... Dobitnik je brojnih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.

Umro je u Sarajevu 14. augusta 1971. godine.

Bibliografija

1. Vidovopoljska noć. Pjesme. Sarajevo, 1936.
2. Plivačica. Poema. Sarajevo, 1954.
3. Povratak. Poema. Vlastita naknada. Sarajevo, 1958.
4. Okrutnosti kruga. Pjesme. Sarajevo, 1960.
5. Panorama savremene bosansko – hercegovačke proze. Sarajevo, 1961.
6. Koljena za madonu. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
7. Minijature. Pjesme. Bagdala. Kruševac, 1965.
8. Ostrva. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1966.
9. Kameni spavač. Sarajevo, 1966; – Kameni spavač. Drugo prošireno izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1970; 1971; – Prva književna komuna. Mostar, 1973; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1973; 1975; – Svjetlost. Sarajevo, 1980; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1981; 1984; – Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; 1988.
10. Poezija. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
11. Modra rijeka. Svjetlost. Sarajevo, 1971; – Modra reka. Državna založba Slovanije. Ljubljana, 1972; – Svjetlost. Sarajevo, 1982.
12. Stari bosanski tekstovi. Svjetlost. Sarajevo, 1969; 1971.
13. Pjesme. Zora. Zagreb, 1972.
14. Izabrana djela. Knjiga I-III. Priredio i predgovor napisao Enes Duraković. Svjetlost. Sarajevo, 1981.