Redakcija Na promociji dvije knjige “Bijela kula” i ”Akovski šehidi” autora Hajrudina Lula Mekića
održanoj 18. avgusta 2021. u velikoj sali Centra za kulturu u Bijelom Polju, govorila je književnica Šefka Begović-Ličina, kazavši:
Književni uspon Hajrudina Lula Mekića pratim od samog početka tj. njegove prve knjige Ruža Akova, kojom je otškrinuo književna vrata i smjelo zakoračio u književni svijet. Upoznavši njegovo pero, radovao me njegov pripovjedački napredak, njegov nijet da iz bjelopljske čaršije i kaldrme iščeprka zaturene priče i opečati ih nezaboravom.
Njegove priče k’o da sakrivaju dječačića kog su bez njegovog htjenja odvojili od majke, pa lišen te ljubavi i sigurnog majčinog okrilja, umjesto tinte iz pera mu kapa nostalgična suza, žal za majkom i rodnim krajem.
U svakom grmu Lulove rodne grude i svim onim što je u njoj za njim ostalo, u svakom kutku bjelopoljske čaršije i sokacima u kojima je odrastao, izliveno je toliko njegove ljubavi, nostalgije, čežnje, jecaja, da sam i ja, čitajući, nekoliko puta zaplakala.
Zavidjela sam mu na prekrasnim i mnogobrojnim uspomenama ostavljenim pored Lima, koje su obojile i moje djetinjstvo, jer sam tu u raskošnoj rasovskoj dolini, pored iste te rijeke i ja prohodala i odatle se otisnula u svijet.
U Lulovim djelima ima toliko snažnih i slikovitih prikaza pejzaža Bijelog Polja i okoline, da su me nekada podsjećali na prekrasne opise stepa u romanu Džamilina ljubav književnika Čingisa Ajtmatova.
Hajrudin Lule Mekić je u tri knjige: Ruža Akova, Bijela kula i Akovski šehidi, svojim književnim umjećem pokazao kako se čuva identitet i poštuje sopstvena kultura.
U njegovim djelima je sve besprjekorno čisto, neokaljano, iznad rodnog Bijelog Polja i Lima svijetli najsjajnije sunce, mjesec se mangupski smiješi, obrovske zore sviću uz najljepši cvrkut ptica i razdraganu svirku čobana.
Kroz Lulove priče, hodate gizdavim bjelopoljskim sokacima, uživate u slasti vrelih somuna tek izvađenih iz čaršijske pekare, sladite se komšijskim aršlamama i mirišete ružu mjesečarku, svakog akšama bunarskom vodom zalivenu rukom njegove majke Vasvije.
Među listovima knjiga pulsira neraskidiva porodična povezanost braće i sestara i duboko poštovanje prema ocu, najvećem dječačkom uzoru. Tu mirišu iz bašče one mahljive šljive i iz zelenih listova izviruju mlade krastavice, koje njegove sestre iz krila prinose na sofru i dok ih u slast jedu, prsti im se u sahanu prepliću, gdje jedni drugima uzajamno pretaču ljubav.
Iz njegovog pera, ko iz vulkana izviru, ključaju i iskaču van događaji iz bjelopoljske čaršije, da traju dok je vijeka i svijeta. On krivce pravedno osuđuje, miri zavađene, štiti nemoćne, tješi nevino optužene i svojski za njima žali. Poput najstručnijeg neimara, Lule jednako zida porušene crkve i džamije, briše sa svakog oburvanog kamena vjekovnu prašinu, najčvršćim podupiračima im čuva ruševine i u njima se Jedinom Bogu jednako moli.
Lulovo pero je pečat prošlog vremena, koje se ne smije zaboraviti, jer je svjedok ljudske časti, suživota, tolerancije, humanosti i poštovanja.
U romanu Akovski šehidi, književnik Hajrudin Lule Mekić je podigao granitni nišan nevino osuđenoj braći, carskim haznadarima Hasanu i Nailu, koji su bili žrtve jednog poremećenog vremena i nepravedne vlasti.
Zadivljujuće je koliko je on u ovom romanu duboko zaorao u prošlost, slikovito opisao događaje i suludu ideju bezdušnika da dva čestita i hrabra momka budu kurbani za nečiju nemoć i monstruoznu glad.
Iako zbog učinjene nepravde prema časnim momcima bjelopolske čaršije, čitaocu će mnogo puta u oku zaiskriti suza, autor čak i njihovu smrt u zadnjem izdisaju, opisuje kao veličanstveni trenutak, onako kako umiru velikani i buduće džennetlije.
„Bojiš li se smrti,Naile?“ – brat Hasan ga iznenadi pitanjem.
„Strah od smrti te od nje ne može spasiti. Naile, ovo nam je dunjalučko iskušenje i zato prije pogubljenja ne smijemo biti kukavice, već se predati Allahovoj milosti, Onome koji nam je odredio smrtni čas i zna zašto nam dušu uzima.
Sjećaš li se Naile, kada nam je rahmetli babo pričao da šehid u vrijeme smrti ne osjeća nikakav bol, jer je njime rastanak sa dunjalukom Allah olakš’o?“
Pored Lulove osude na podvale ljigavaca, koji su, poput izdajnika i špijuna Ahmetage, dodvoravajući se vlasti ajana, pljunuo na svoj obraz i svoje dostojanstvo, posebno me je zadivila njegova vještina u prikrivanju izgubljene časti gluhonijeme djevojke Halime, mazluma koja je u trenutku slabosti, izgubila svoju čednost i trebala biti odbačena od roda i cijele čaršije. Lule Halimu udajom za uglednog trgovačkog sina Sulejmana, uspravlja, pruža joj ruku, spašava joj djevojački i porodični obraz.
Koliko u tom činu Sulejmanove ženidbe i brzometne odluke mudraca ima ljudskosti, razumijevanja i pravednosti, koju Lule majstorski začini pjesmom:
„U lijepom jutru akovskog šehera
nije bilo ljepšega habera
jes’ tako mi moga imana i dina
zadvorjeće danas lijepa Halima
Seire se sve akovske majke
miriše im na bjele zambake
rumeni se k’ o šećerli ruža
bez avaza momku ruke pruža.”
Ta ljepota opisa nevjeste Halime, čitaocu će biti mali predah i kap okrepljujućeg šerbeta, u vrijeme nepravedne smrti haznadara Naila, kog u Francoskoj mahali, iz zasjede ubiše zloglasni sejmeni. U rasovskoj dolini se tada prolomio njegov poslednji vapaj:
„ Hasanee, brateee! Ja sam ti šehiddd!“
Sablja zafijuka, voda zaustavi svoj tok, sunce u crveno oblak oboji, na drugoj obali Lima Hasana sa neba žiška u srce rani, on jeknu, dušmanima uputi kletvu.
I u ovom romanu Lulovo pravedno pero, bjelopoljskog naiba Ahmetagu, po zasluzi kaznjava neslavnim krajem i nepravednima odasla opomenu da je pravda ipak pobjednik nad ljudskim zlom, koju ulični svirač Husein tiho otpjeva:
„Aman teškog vakta u Akovu
nit’ ajani, nit’ begovi znaše
haznadare od muselima spasit’
moj Sandžaku, zemana ti davnih
moj ummete, zulum ne halali
i od kuge, potvora bi gora
čudna čehra zulumćarskog soja…“
Roman Akovski šehidi i Zbirku priča Bijela kula autora Hajrudina Lula Mekića toplo vam preporučujem i vjerujem da ćete nakon čitanja poželjeti potražiti tu Lulovu bijelu kulu i obići mezare dva šehida Hasana i Naila, preučiti im fatihu i možda, zbog ljudskog bezumlja, nad prekinutom mladošću, kapnuti i koju suzu.
