Redakcija Uvijek sam žudio da prekročim prag avlije, da krenem na put koji će me odvesti da vidim svijet, da upoznam ljude i među njima steknem prijatelje. Da na tom putu ispunim dušu radošću, a to je najveće bogatstvo ovoga svijeta.
O ljudskom životu u malim sredinama, jedna divna, stara sevdalinka, koju je za svoga vakta sa merakom pjevao Zaim Imamović, kaže:
Šta je život, dva koraka,
od avlije do sokaka,
kratak, kaljav put!
I taman kad počne da me obuzima čamotinja svojstvena ljudskom životu u maloj čaršiji, koju najslikovitoje dočaravaju naprijed citirani stihovi, desi se Božji dar, iznebuha me obraduje vijest da mi se otvorio put da iskoračim u svijet.
Kazaše mi to uz kahvu polovinom aprila: Prof. Halil Markišić i efendija Ramiz Luboder, da su; na poziv iz Istambula, odlučili da ja otputujem, da na Međunarodnom festivalu pisanih javnih glasila, u vremenu od: 10. do 15. maja 2016. godine, zastupam i predstavljam časopis „Avlija“, što sam prihvatio kao posebnu čast.
Jedna od blagodeti vremena u kojem živimo – jeste činjenica da zahvaljujući savremenoj tehnologiji – za čas posla u kući dobiješ avionsku kartu i sve bitne podatke koji se odnose na određeno putovanje na koje je čovjek pozvan. Meni je u svemu tome nesebičnu pomoć pružio moj dragi prijatelj Mirza Luboder, dobar poznavalac turskog jezika, bez čije bi pomoći teško ostvario svoje putovanje.
Na put za Istambul sam otputovao avionom iz Podgorice, 9. maja u 9,50. U istom redu sjedišta sa mnom, bili su: Dr Sabina Osmanović i Mr Ismet Kalaba iz Ulcinja, kao predstavnici albanskih javnih glasila, čiji su urednici, a koji će mi praviti društvo za vrijeme trajanja ovog sajma.
Na aerodromu u Istambulu su nas dočekali: Fatih Turap Kaynar i Medadin Liman, odakle smo se minibusom odvezli do hotela Erboy, našeg mjesta boravišta za vrijeme trajanja festivala.
Hotel se nalazi u prvoj ulici ispod zidina sultanskih saraja (Ebusuud Cad. No: 18); pa nam je sve što vrijedi da se vidi – bilo doista blizu.
Tog prvog dana boravka u carskom gradu, imali smo pred sobom čitavo popodne da protabanamo po stambolskim sokacima. Da sa dječjom radoznalošću gledamo i divimo se monumentalnim građevinama, koje; ma koliko ih puta čovjek obišao, iznova žudi da ih hodočasti: sultan Ahmedova plava džamija, Aja Sofija, Sulejmanija, Bajazid džamija. I ono što posebno izdvajam, našu zajedničku posjetu čuvenoj Kapali čaršiji.
Vjerujem da nije bilo ijednog putnika koji je doputovao u Istambul, a da nije posjetio ovaj jedinstveni tržni centar. Tu sve blješti od sjaja i ljepote espapa koji mami žudnjom da se kupi i odnese kao hedija nekoj dragoj osobi ili sebi kao lijepa uspomena.
Pred akšam smo se laganim koracima spustili prema obali, prošavši kroz prekrasni Đulhane park, ispod zidina carskog grada. Bio je vakat da se popije akšamska kahva na tarasi jednog restorana, tik uz samu obalu. Tako nam je prošao naš prvi zajednički dan u Istambulu, bez zamora, bez srkleta. Lijepo, prelijepo.
Utorak 10. maj
Nakom obilatog doručka, spustismo se lagano do na Sirkidži, nekadašnju željezničku stanicu, na čijim su holovima postavljeni štandovi za ovaj Međunarodni sajam pisanih javnih glasila. Za svakog pozvanog, bio je određen zaseban prostor, pa tako i za naš časopis „Avlija“.
Izvadim ja iz čantre nekoliko brojeva časopisa „Avlija“, i desetak svojih knjiga zasebnih naslova, tako da za tu priliku ispadne lijepo uređen sto, da ima šta da se vidi. Tačno u deset sati, oglasile su se mehtere. Pojaviše se muzičari obučeni u ruho iz onog; sultanskog vakta i zemana. Odsviraše svoje i odoše. Nakon toga je ministar kulture Republike Turske, uz pratnju novinara i TV kamermana, obišao svaki štand ponaosob, i sa svima se srdačno pozdravio.
Ostalo mi je nakon toga da sjednem za svoj sto, i po telhanu uz kahvu meditiram sve do akšama. Da zamišljam i promišljam o zlehudim sudbimana stotina hiljada muhadžira sa Balkana, koji su tokom čitavog dvadesetog vijeka pristizali baš ovdje, sa svojim sirotinjskim denćevima, sa otrovom u lubini, da bi baš ovdje po prvi put nogom kročili na tle Turske, sa nadom u duši, da će konačnim odlaskom sa ukletih balkanskih prostora spasiti svoje potomstvo od ratova i pokolja koji se tamo dešavaju svakih trideset do pedeset godina.
Predveče, sa početkom u 18,30. održan je prvi radni sastanak, nas predstavnika javnih glasila sa Balkana, kojim je predsjedavao direktor ovog festivala, gospodin Asim Gültekin. Tokom svojih predstavljanja, iznijeli smo osnovne podatke o sebi i glasilu koje zastupamo. Dugađin Hasan iz Preševa – časopis „Freskia“, Latif Mustafa iz Skoplja – revija „Shenja“, Leyla Šerik iz Skoplja – časopis „Eminckopru“, Sabina Osmanović iz Ulcinja – časopis „Lemba“, Ismet Kalaba iz Ulcinja – „Art club“, Melika Nezirović iz Sarajeva – revija za djecu „Elif“, Šahsena Đulović iz Sarajeva – „Anali“ Gazi Husrev begove biblioteke, Ali Išak iz Grčke – revija „Fiyaka“.
Pošto smo se lijepo napričali, a kamere sve to lijepo snimile, valjalo nam je ići na večeru, na trećem spratu restorana „Buhara“ (a svaki od tih spratova je restoran pun musafira), odakle se lijepo vidi čitav zaliv i blješteća svijetla grada koji nikad ne spava.
Srijeda 11. maj
Tog drugog dana trajanja sajma, bio sam u prilici da se potpunije upoznam sa prof. dr Sanjinom Kordićem iz Sarajeva, i Filipom Murselom Begovićem iz Zagreba. Begović je na sajmu zastupao književnu reviju „Behar“, čije je sjedište u Zagrebu, i nedeljnik „Stav“, sa sjedištem u Sarajevu. Bilo je riječi o saradnji, što me posebno raduje.
A najveća radost je bila kad mi je došla sestra Amra da me posjeti. Ona već duže od dvadeset godina živi u Istambulu. Čitavo to poslijepodne bili smo zajedno. Nekoliko sahata smo proveli u šetnji kroz stari grad, da bi se na kraju spustili do Galata ćuprije. Tako nam je dan prošao lagano, kao dlanom o dlan.
Četvrtak 12. maj
Dođe mi u posjetu drag prijatelj Refik Akova, rodom Sijarić iz Negobratine, koji je u Turskoj doživio da stekne i ugled i bogatstvo. Evo dijela njegove priče:
„Bio sam momčić, kao i svako dijete iz Bihora. U tim godinama određen da čuvam stoku. Da imam sviralju i dobar prut. Da čuvam da mi stoka ne pohara u tuđe, da ne napravim štetu.
Bila tada jedna naša odiva u Tursku, pa nam poslala razglednicu u boji, odavde iz Istambula. Pa se na toj razglednici vide i more i brodovi. Danima sam gledao tu razglednicu kao kakvu svetinju, i žudio da sve to svojim očima vidim i doživim sam.
I desi se.
Bila je nedelja, 30. mart 1968. godine, kada sam u 8,15 izjutra, iskočio iz voza, i po prvi put nogom zgazio na tle ove zemlje koja mi je dala sve. Ovdje sam stekao: i ime, i ugled, i bogatstvo’’.
U tome sam se i sam uvjerio kada sam bio njegov gost (15. maja).
Na ovom festivalu organizovanom u slavu pisane riječi, bilo je prisutno pozvanih iz više od pedeset država svijeta: od Alžira, Sudana, Tunisa, pa sve do Mumbaja iz Indije.
Svakog popodneva bio bi organizovan po neki kulturološki program, a prisutne je posebno oduševljavala iranska muzika – koja je izvođena od strane ansambla – upravo tu, neposredno.
U popodnevnim satima, u petak 13. maja, imali smo zajednički poetski čas, a sve te pjesme koje smo tada govorili, biće od strane organizatora festivala štampane u jedan zajednički zbornik.
Subota 14. maj
Subota je bila određena za davanje intervjua za TV kuće. I sâm sȁm bio udostojen da budem gost programa dvije televizije, u čemu mi je iskrenu pomoć pružio Dugađin Hasan iz Preševa, koji je završio studije u Turskoj.
Pošto se bližio kraj ovog festivala, ja sam se u subotu, u akšam, lijepo selamio sa Fatihom Kaynarem, zahvalio mu na pozivu i gostoprimstvu, pa se uputio sa Refikom Akovom, da u nedelju obiđem njega i njegovo imanje na selu u blizini Istambula. A ovo selo imaše i lijepo ime: Pirinč. Baš neobično a i baš lijepo. Čovjek se u to može uvjeriti samo kad ode da vidi, nikako drugačije.
Safet Hadrović Vrbički je rođen 1. oktobra 1952. godine, u selu Donja Vrbica, kod Berana u crnogorskom dijelu Sandžaka.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beranama. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Podgorici. Oženjen je. Supruga Malića, rođena Skenderović. Otac je troje djece. Haris, Asaf i Lejla. Stalno je nastanjen u Rožajama, Maršala Tita 21/A.
Svoje književne radove objavljivao je na stranicama mnogih književnih glasila širom ondašnje Jugoslavije, duže od trideset godina. Piše: poeziju, prozu, eseje, putopise, i književnu kritiku. Za svoje književno stvaralaštvo dobijao je više književnih nagrada i priznanja. Pjesme su mu prevođene na: bugarski, makedonski, albanski, njemački, francuski, slovenački, turski, engleski i persijski jezik.
Od 1992. do 2002. godine, bio je zvanični Predsjednik Udruženja pisaca Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru.
Godinama se bavio i žurnalistikom. Bio je aktivni novinar sljedećih publikacija: ,,Sloboda” – Berane, ,,Sandžačke novine” – Novi Pazar, ,,Politika” – Beograd. Idejni je osnivač i nekoliko godina bio glavni i odgovorni urednike revije ,,Bošnjačke novine”, dok mu iste ,,nijesu na prevaru oteli oni od kojih se najmanje nadao’’. Od tada se više ne bavi publicistikom.
