Said Šteta
VILENJAK
Zavlačio je kratke prste ispod jastuka
i pokupio sve uzdahe što je čuvala k’o perle crne
tiho, koračao je na svojim željama, da ne bi šuškale
ostavio je nade umjesto svile oko njenog struka
još pekar nije zamijesio kifle, žalio se ruka mu trne
kad su se njene usne u osmijehu ljuljuškale
Gledao ih, kao rumenilo na horizontu boje krvi
ili višnja raspukla na usnama kada se stisne
spuštao poljupce kao paperje iz mladih krila
Nije je htio buditi, dok mu se mjesečina na licu mrvi
ostavio je da pod njegovim pogledom kisne
znao je vilenjak mali, u svakoj noći ne stanuje vila
Jednu po jednu, u htijenju da puno slade
kao jagode na slamku što nekad djeca su znala
onako rumeno, sa puno čežnje koju je u sebi krio
redao za nju neispjevane balade
da budu đerdan za njedra bijela, mala
noktima štipao lice, da nije slučajno snio