Redakcija Said Šteta
ZAGRLI PJESMO
Zagrli čežnje što ih vrijeme ledi
još se noću samo vrelom suzom tope
osjećanja što te kao sjenka prate
Zagrli oblak ispod kojeg blijedi
jedan uzdah bolni oči kad se sklope
da u polju krvi sad k’o ljiljan cvate
Zagrli pticu slomljenih krila
što blato živo proždire je, guta
tamo gdje nisu stihovi tvoji
Cvrkuti njeni tvoja su bila
ljubičica plava, mirisna kraj puta
stari sat na zidu što čekanje broji
Niz cestu hode nezvani svjedoci
duša Stvoritelju poput lista pada
da mislima sumnje kao kaput skine
Jer ni sreća nije poruka u boci
Gospode tvojoj milosti se nada!
Zagrli pjesmo nadanje tišine
Zagrli teške sutone što bole
iza sivih brda što pritišću pleća
sa usana sušnih riječi kada nije
Zagrli breze još od zime gole
zagrli nebo puno sjajnih svijeća
nek’ se jedna nada kao ptica zgrije
Bisera slanih trag neka se briše
zagrli osmijeh što na licu sviće
i cvijet visibabe što se rodi kriv
Zagrli kamen što u tebi diše
zagrli stihove, goluždrave ptiće
jer samo u pjesmi još je pjesnik živ
