Onoga dana kada je na ahiret preselio stari Hazir Rebronja, počelo se odmotavati klupko njegovog života. Jedni su ga neizmjerno veličali i o njemu toplo govorili, dok su drugi, „riječ im se ne čula“, tiho i sa nekim strahom pričali da je dugo bećario i bekrijao, a da se po bratovoj smrti smirio, okućio i počeo mirnije živjeti. Zajedno sa suprugom Grudom, koja bijaše od Sefera iz Ugla, podizao je djecu i vodio brigu o svom malu. U zrelim godinama, i „Bog ga je pogledao“. Bjelopoljski begovi Kajabegovići su mu ponudili da bude mutevelija njihovog saraja u Goduši, što on prihvati sa sveg srca i puno radosti. Nijedan putnik niti namjernik, koji je išao od Akova ka Sjenici ili Pazaru, nije se požalio na njega i njegov džumеrtanluk. Svi su bili zadovoljni njegovim postupcima i uviđajnošću. Svako ko bi na svom putu predahnuo u Goduši, nastavljao je put sitkile i uvijek mu se činilo da bi na odredište stigao prije nego što je mislio. Handžije iz Ugla i Melaja, pa i oni udaljeniji, dolazili su kod Hazira da ponešto nauče od njega. Hazir je to znao i nije skrivao svoje zadovoljstvo. I svoje sinove – Kasuma i Zahira, učio je da budu mumini i džumertani.
Hazirov stariji sin Kasum rodio se oko Mitrovadne 1864. godine. Kažu da je toga dana Hazir u saraju sakupio londžu i napravio pravi dernek. Pjesma se orila goduškim stranama do kasno u noć kada su i posljednji musafiri pošli svojim kućama.
Hazir je bio obazriv roditelj. Prepričava se da je gledajući svoga sina kako odrasta bezbroj puta znao da kaže: „Sine moj, da mi po čeperak rasteš svakog dana, čini mi se iščekati ne mogu da porasteš i postaneš čovjek“. A Kasum je, kao i druga djeca, prolazio svoje čobanske dane i igre, stičući snagu i vještinu. Kad je poodrastao, otac ga je prizivao kod sebe u saraj i upućivao u neophodne poslove. Kasum je bio poslušan i brzo je otkrivao tajne mutevelijskog posla.
Jedno vrijeme, kako to bilježi i njegov biograf i rođak Ismet Rebronja, Kasum je odmjenjujući oca bio u službi Kajabegovića, da bi je nešto kasnije prepustio svom bratu hadži Zahiru. Baš u tim danima Kasum je spoznao snagu riječi, jer je u društvu brojnih znanaca i neznanaca uočavao svu njenu ljepotu, draž i moć. Ali ono što je posebno privuklo njegovu pažnju u momačkim danima provedenim u saraju bilo je pjevanje uz gusle. I to ne bilo čije, već pjevanje nenadmašnog i na daleko čuvenog Ćor Husa Husovića, starinom Kolašinca. Ćor Huso je već u tom vremenu imao utanačenu putanju svoga kretanja i mjesta na kojima je pjevao, pa je tako bio i čest gost u saraju
Kajabegovića u Goduši. Njegovo pjevanje imalo je magičnu moć za Kasuma. Oštrouman i okretan, Kasum je brzo „hvatao“ svaku Ćor Husovu riječ, svaki stih, a kada bi ostali sami, molio ga da mu ponešto ponovi i pokaže kako treba „udariti“ gudalom po zapetoj struni. Kada bi došao vakat da Ćor Huso krene dalje, najčešće prema Uglu, Melajama i Pazaru, Kasum bi tražio dozvolu od oca da ga isprati i ode do svojih daidža u selo Ugao na Pešteri. Otuda bi se vraćao pošto bi se naslušao Ćor Husovih pjesama i mudrolija ili onda kada bi Ćor Huso morao ići dalje. Ali na novi susret sa kolašinskim ihtijarom nije dugo morao čekati. Ćor Huso se prema Akovu vraćao istim putem, što je značilo da je iznova neko vrijeme boravio u Goduši. Za Kasuma su to bili najdivniji dani. U njima su se ispunjavali svi njegovi snovi i očekivanja. Svaki pokret Ćor Husovog gudala bio je novo iskustvo za Kasuma koje mu je otkrivalo nove svjetove i nepoznate horizonte. Svaki stih koji bi Ćor Huso otpjevao unosio je radost u Kasumovo srce i činio ga odvažnim. U tom trenutku Kasum je znao ko je, ali nije slutio šta će biti. Zavolio je gusle, ne zbog toga što su nekako bile muški instrument, već zbog toga što je uz njih bio on kada ih je držao u krilu i pjesmom razgovarao ljude oko sebe. A onda je Kasum bio ukafljen i morao se pripremati za odlazak u asker.
Susret sa Jedrenama bio je novo, ogromno iskustvo za Kasuma. Naviknut na potpuno drugačiju klimu, okruženje i jezik, Kasum je na početku svog vojnog roka imao i poteškoća oko privikavanja u novoj sredini. Ali, i to je brzo prošlo. Iskustvo starih krajišnika o kome je znao iz Ćor Husovih pjesama, pomoglo mu je da se snađe u mnogim nelagodnim situacijama i prilikama. Brzo je savladao i turski jezik, pa je uz njegovu upotrebu ulazio u do tada nepoznate okolnosti. Izgrađujući polako svoju vojničku vještinu, Kasum je zavrijedio pažnju svojih oficira i ubrzo bio preporučen da bude upućen na obuku za ombašu u samom Stambolu. Tu na Bosforu, gdje je stolovao silni padišah, Kasum je spoznao svu šarolikost osmanskog devleta i vidio možda poslednji odbljesak nekadašnje sultanove moći.
Po završetku obuke za komandire Kasum je bio upućen u Berane. Približavajući se svom zavičaju, osjećao je nemir u duši, jer ga je dugo odsustvo već bilo udaljilo od bliskih ljudi, od gusala i starih junaka iz pjesama. Zapovjednik beranskog garnizona je to dobro uočio, pa je Kasumu pružio podršku tako što ga je uputio na kratko odsustvo. Susret sa Godušom probudio je u Kasumu momačke uspomene i sjećanje na nenadmašnog Ćor Husa. Čim se vratio u Berane Kasum je pregao da nabavi gusle. Kao već prekaljeni vojnik po povratku u garnizon Kasum je uspijevao da pronađe i trenutke odmora. U njima je gromko odjekivala njegova pjesma koja nije mogla proći nezapaženo. Kasumovim umijećem bili su oduševljeni i vojnici i starješine. Mnogo puta Kasum ih je gairetio svojom pjesmom.
Po odsluženju vojnog roka slijedio je povratak u Godušu. Ubrzo I ženidba. Njegova izabranica Ehlimana Babajić, bila je vrijedna kućanica i hizmećarka, a Kasum je znao „da kuća leži na ženi, a ne na zemlji“. Shvatajući da je svoje guslarsko i pjevačko umijeće uveliko izgradio, Kasum je više vremena provodio van kuće. Kako bilježi Ismet Rebronja „volio je opuštenost i razbarušenost ruha“. Ali Kasum je zbog svoje razboritosti redovno bio i član muslihunskih vijeća. Oni koji ga pamte, kažu da je imao glas „lambu da utuli“. Imao je I pjesme za sve prilike. Za kraća sijela kraće pjesme, a uz ramazanske dane pjesme duge kao teravije. U tim trenicima znao je pjevati po pet i više sati, bez prestanka. Zbog toga su ga drugi guslari uvažavali i poštovali i nijesu ni pokušavali da pjevaju tamo gdje je on to činio, osim ako bi se Kasum izgovorio da ne može da pjeva zbog promuklosti ili umora. Pjevajući Kasum je na sijelima starcima ulivao vedrinu, prijateljima povjerenje, a mlađima razbuktavao osjećanja. Koliko je volio gusle i pjesmu, kažu da je guslao i pjevao i onog dana kada mu je umrla majka. Naime, došavši do azanskog dućana, kako bi kupio ćefine za umrlu majku, nije se mogao odgovoriti prisutnima i odbiti njihove molbe da ne otpjeva koji stih. Zaguslao je i zapjevao i u tom trenutku pokazao da je jak. Pjevao je i smijao se dok je njegovo srce plakalo.
Kasumovo guslarsko umijeće prenosilo se i na druge. Mnogo je njegovih učenika, a među poznatijima su: Avdo Međedović, Asim Durović, Murat Mučić, Iljaz Rebronja, Redžo Šabotić, Sinan Mulić, Beka Šabotić, Tule Balić, Ćazim Goljo, Šećo Kolić, Husein Dupljak, Ćerim Hadrović,
Džemo Rastoder, Sado Mulić, Bejto Skoko, Hivzo Mučić i drugi.
U vrijeme Kraljevine Jugoslavije Kasum je bio predsjednik koritske opštine. Tadašnji djelovođa Radovan Božović bio je njegov veliki poštovalac. Redovno je sa Kasumom obilazio mnoga sijela i slušao brojne pjesme. Iako su mnogi tadašnji pjevači za svoj trud primali razne poklone pa i novac, Kasum je to redovno odbijao. Pjevao je za svoje i zadovoljstvo drugih, a gusle i pjesma su bili njegova borba za ugled i dostojanstvo. Kasum ga je svakako zaslužio. Bio je pjevač čije pjesme nijesu imale granica. Dijeleći svoje znanje i umijeće sa drugima, obezbijedio je besmrtnost za sebe. O tome dovoljno govori i opaska Ismeta Rebronje kojom ćemo i završiti: „Bio je ukras svake kuće I domaćinova čast… Nema kuće u Bihoru koja vam neće za Kasuma nešto reći i o njemu nešto ispričati“.
Kasum Rebronja je umro u rodnoj Goduši, nakon kraće bolesti, 1946. godine.
____________________
Sandžačka književnost / Revija Bihor, br. 6, str. 33-34.