Redakcija Petko Nikolev i starina Veličko vraćali su se istim putem (jer, kojim god putem da se krene – na kraju su svi oni isti!) Vraćali su se požurujući se u smiraju dana u kojemu kao da je sve oko njih zamuklo. Veličko je pognute glave i šumnim hodom od skrutnutih konopnih nogavica na pantalonama, išao uz bijelu stranicu kola, a Petku se činilo da vječito šuti, te da jedino licem govori; ne govoreći valjda i zbog toga što se riječima ionako ništa ne može kazati – sve je više tonuo u zamišljenost i odsutnost. Na kraju Petko pomisli kako će mu i cijeli vijek proteći u upornom ćutanju! Takvu svoju misao ponovio je u više navrata sve dok ne stigoše do rijeke. Olovnosiva voda i tiho žuborenje bi posljednja prilika da se Petko Nikolev pomnije zagleda u Veličkovo crveno lice, u okrupnjao mu nos i izboranu šiju preplanulu od svakodnevnog argaćenja na suncu. Umjesto toga, pogled mu nenadano odluta ka jednoj od njiva i prema vrišteće žutoj boji cvijetova uljane repice u zadružnom polju. Ugleda u mislima i krivi dio srpa okačenog na ručici pluga, a potom se i sam zagleda u prašnjavi put kojim su išli.
Veličko se sve vrijeme migoljio vizavi datog obećanja da će sa Petkom porazgovarati; a Petku se pak činilo da on strijepi od mnoštva pitanja na koja mu neće moći dati valjani odgovor, te da zbog toga odlaže obećani početak razgovora!?…
Hodali su idući jedan iza drugog i sve je oko njih promicalo stapajući se sa žutom bojom cvijetova uljane repice i sa zaboravljenim plugom na sredini njive. Za godine – duge godine koje su prohujale i za one koje će tek doći
– Veličko je mario na način da bi samo ponekad, u hodu, još više saginjao glavu, i – zadržavajući je tako nekoliko trenutaka – ponovo je uspravljao kao da je tako htio kazati kako se u međuvremenu ništa značajnije nije dogodilo?!
Prođoše najzad i pored trepetljika sa osušenim vrhovima i već se sasvim bjehu primakli rijeci koja je – izbliza viđena – Tekla u nekoliko rukavaca. Pred samim pregazištem, Veličko potjera bivole da naglo zaokrenu ka uzvodnoj strani, a onda zapraštaše drvene osovine točkova čiji gvozdeni obruči utonuše u mokar pijesak.
Petku Nikolevom je bila sve jasnija Veličkova želja za odlaganjem razgovora. U nastavku razmišljanja, uspio je čak i da ga vidi sagnutog nad bakarnim kotlom napunjenim vodom prije početka prskanja gumna za predstojeću vršidbu. U tom istom kotlu, na površini vode, plutao je i list hartije Dragoljubovog pisma poslatog iz nekog od dalekih gradova…
Na raskvašenoj hartiji, razlivena, vidjela su se mastiljava slova, ali se napisane riječi nisu mogle pročitati… Sve je to Petko vidio, ali se ipak potajno nadao kako će se Veličko iz svega toga izvući, te da će smoći snage da s njim porazgovara???
Pregaziše na kraju i rijeku i krenuše uzbrdicom. Veličko je i dalje bio zabavljen usmjeravanjem bivola i brigom za oskudnim teretom u kolima. Izgledalo je da i ne primjećujući Petkovo prisustvo. „Proći ćemo, vala, i ovu uzbrdicu – šaputao je maleni Nikolev! Proći ćemo je i iza nje će se posljednji put ove rane večeri kretanje po ravnom dijelu puta malo više odužiti, a to će onda ujedno biti i naša posljednja šansa za razgovor ili ga uopšte neće biti! A ionako me je poveo umjesto svog sina Dragoljuba za kojim cijelim putem tuguje i čezne u neprekinutoj šutnji!?…“
Reče to u sebi ponadavši se da će do razgovora svakako doći! I, zbilja, samo što se dohvatiše ravnog dijela puta na uzbrdici, Veličko ga prvi potraži pogledom bojeći se da se nije zamajao na putu ili zaostao negdje uz vodu. Ugledavši ga kako za njim smjerno hoda uz stranicu kola samo mu mahnu glavom dajući mu znak da pogleda u pravcu groblja na suprotnoj strani dola. Na groblju su u tom času upravo nekoga sahranjivali. Neka od žena je glasno naricala: „Of, tugo – tugo moja, mili tatko!!! …Ostao si na kraju sam i umro si ko pseto! Ooo, mili tatko!!!“…
Na te se pomalo skaredne riječi Veličko posve pokunji, skide šeširi stavi ga na grudi, a slobodnom se rukom ubrzano poče krstiti. Petku Nikolevom se učini i da začu pokojnikov glas s kojim se na sve okupljene oko rake ljutito obrecnu: – Prokleti da ste! Pa zarem ni čaršav za mene nemate?!…
Istog trena kroz sumrak što se spuštao rijekom proletješe dvije bijele barske ptice – dvije bijele „čivutke“ nekakvim posve usporenim lepetom krila, i kao smorene, izgubiše se u nepovrat prema uzvodnoj strani!
Vedrina sa Veličkovog licu naglo iščeznu. Samo su mu pokreti tijela ostali nepromijenjeni. Lice mu je sijalo na izdisaju ljetnjeg dana krijući u sebi na stotinu značenja, da bi na kraju uvijek ostajalo samo kod jednog jedinog koje pokazuje svu izlišnost potrebe za govorom! Ali, i takav izražaj lica lišenog svih želja i nadanja, Petku Nikolevom je otvaralo bezbroj mogućnosti za čije će mu tumačenje i ostvarenje u budućnosti služiti samo kao putokaz…
I, tako, bližeći se kraju, njihovo se putovanje završilo pred plevnjom na gumnu koje je već tonulo u mrak na izdisaju tog predivnog ljetnjeg dana – putovanje, koje se nikada više neće ponoviti u istom obliku. (Uslijedila su kasnije i mnoga druga – moguće i sa ljepšim sunčevim zalascima, ali se putovanje sa Veličkom nikada više nije ponovilo!)
Taj dan i Petkova želja da konačno porazgovara sa Veličkom, u njemu se nije izugubila do kraja života! Tek je mnogo godina kasnije, našavši se na jednoj od planinskih kapija nad kojom je rominjala kišica i kvasila razdrobljeno kamenje uz ivice asfaltnog puta padajući i po okolnom jalovom drveću, ugledao na asfaltu tragove tenkovskih gusjenica. Vidio je i mjesto na kojem su bili ukopani metalni potpornji teških haubica uslijed čijih je ispaljenih granata pod planinskim vijencem ležalo zgarište svih popaljenih i porušenih kuća, sve dok mu se pred očima ne ukaza izblijedjela u zeleno obojena drvena piramida na grobnoj humci na kojoj je pisalo: Ahmić Alma, 1990-1993.
Ahmići.
Da.
Nekad su tu bili Ahmići.
Tada je Petko Nikolev prvi i posljednji put pozvao Velička, upitao ga je: – Veličko! Tako ti Stojne kod koje smo okopavali pamuk, kaži mi kaži, Veličko – Anđele moj – zbog čega su ljudi toliko okrutni i otkuda u njima toliko zlo…? Ooo, reci mi, Veličko, zarem brijestovi u polju ispod kojih smo kupili pšenične snopove izvan domašaja hlada i dalje neočekuju da neko od nas dvojice progovori…?!
O, kaži mi, Veličko, radi čega šumno gaziš rijeku i dalje ćutiš zagledan u one dvije bijele barske ptice kako bespovratno odlijeću uzvodno…???
Ne, Anđele moj! Ne šutiš ti zbog svoje pocrvenjele šije i okrupnjalog ti nosa – već si zašutio što ljudi od svog zla pobjeći ne umiju!!!
Veličko se Petku osmjehivao izdaleka kao u snu. Veličko Stojnin – Nedostižni, govorio mu je kako naša pojedinačna bol nije i svačija bol, te ga uz to još i nagovarao na zaborav i praštanje. Poput svakog
pravog anđela, i on je letio skupa sa onim dvjema bijelim „čivutkama“, nestajući nad uzvodnim vrhovima.
