Stigao sam u grad na rijeci Bosni. U mojoj pratnji bio je sumrak rane jeseni koji je čekao da se upale ulične svjetiljke. Onog trenutka kada sam krenuo preko mosta u stari dio grad i njegovu čaršiju zaustavi me opor tišine predvečerja.
U stvari: stajao sam pred tišinom oblačnog neba, poput stada koje priliježe savladano umorom na planinskom pašnjaku.
Stari dio grada s desne strane, a novi dio grad sa lijeve strane Bosne su izgledali kao visoke tarabe te tišine. Sve ostalo bila je naturena kišobranska težina mračnog neba.
Taj predkišni bosanski pejsaž ličio je na pepeo zgarišta. Na tom zgarištu bila je zakopana tišina trenutka, njena bezvremenost.
A oblaci stoje li stoje poviš zgarišta: kao da čekaju da ih neko bocne, da sa pljuskom odpočnu. U jednom trenutku oblaci ta mrka kapa prisutne jave kao da pada sa nečije glave i hita da padne na zemlju.
Mrtvi grad, grad od oblaka u kome su se skrivale kandže kiše i čekale priliku da dotaknu zemlju. Kako su oblaci silazili prema gradu za sobom su i nebo vukli. Učinilo se da je nebo tu iznad glave, da se može rukom dohvatiti.
Oblaci su se mogli čuti kako se dogovaraju, da počnu sa pljuskom. Ta težina i tegoba, njihove prisutnosti. To je kiša koja treba da se rodi, zgarište poplavi.
Dok su se oblaci dogovarali ja iskoristi priliku i pretrča preko mosta i skloni se i jednu staru gradsku kafanu.
Pogled kroz prozor bio je uzaludan, ništa se kroz njega nije moglo vidjeti osim mračnih oblaka koji su ličili na oči srne iz kojih je izvirala mrčina.
U jednom trenutku oblaci otvoriše okna svojih hambara i kišno žito pljusnu po gradu, po kućama, baščama, ulicama…
Pljusak ne potraja dugo, ali pljusnu toliko vode da grad bi potopljen u plitko more.
A nakon toga nebo kao da porodilo, a imalo težak porod, vratilo se da bi prileglo u svom prostoru.
Nesta mračnih oblaka, a zamijeni ih noć mrka kao bunarska dubina u koju se sakri grad kao krtica. A onda se upališe gradske svjetiljke i nasilnim blještnjem u najsitnije komadiće i izlomiše sliku neba koje se odmaklo u svoje visine.
Bilo je to škrto svijetlo što se probijalo kroz mrak na mokre ulice. A noć kao da osta bez dna i kroz nju propade i grad i plitko more.
Kud sve to nesta, da li prema visokom nebu, koje se popelo naviše, da diva traži u tim zatvorenim okrajcima podneblja.
Pala je i mrka noć, a padala je i škrta svijetlost na ulicu po kojoj sam koračao dok sam se vraćao iz starog dijela grada i njegove čaršije.
Nakon ovakvih kiša u gradu nema noćnog života, osim laveža pasa lutalica.
Noć je samo za spavanje, privremeno umiranje…