Sande Dodevski: Dome moj jačinski

Poezija

Sande Dodevski

 

 

 

 

 

 

DOME  MOJ JAČINSKI

jato čvorkovo

I

 

Dome moj daleki, za koji me ne veže ništa

Što s tugom proživljeno nije, radošću isplakano

I životom odbolovano… Dome moj na ledini

Nad kojom je modro nebo – samo meni poznato!!!

 

 

I afion procvjetao, i sunce na prvoj četvrtini neba,

A dolje samo ona, ledina – ogoljela i pusta!

I vjetar, dome moj, nevidljiv a meni drag;

I miris – prazni dome moj – miris  nedozrelih dinja!

 

 

Ah, kako samo zelene dinje mirišu!

I tek u dnu dola i na kraju ledine –

Tek onamo, zakržljao, uzdiže se  brijestić –

Stariji od mog rodjenja…!

 

 

I čini mi se dalek njegov hlad; nepregledna nas

Daljina dijeli, a čujem mu na vjetru zavijorelo lišće

Nalik nečijem grlenom pjevanju,

Koje me uspavljuje, koje me miluje po snenoj kosi  …

 

 

Dok  mi sunce ispucalu donju usnu u krvavu

Kaplju ne pretvori i dok u meni

I dalje zagledanost i upitanost:

Šta, kako i do kada će sve ovo trajati ???…

 

 

Brijestić mi se iz dola smiješi; dinje zelene me

Dozivaju u svoje mirišljave vreže; sunce me prži, a ledina,

Ogoljela, pusta stoji i tek se na istoku ispod prve četvrtine

Neba podiže čvorkovo jato…

 

 

Koje zacrnjuje  dotadada prozirno čist svod horizonta,

Koje  se povija u letu kao klasje na vjetru što

Se povija, i koje svoje crne sjenke na tlu pokazuje

Kao izvrnuto lišće svoja srebrnkasta naličja što pokazuje;

 

 

II

 

To je   M o j   d o m !  Takav je moj dom i ja osim njega

Drugi nemam niti ću ga ikada imati;

Dosta mi je i samo taj jedan – kažem sebi, i željno

Mu se u mislima vraćam!…

 

 

Trčim mu u susret   – njemu,

Koji se žurno udaljava od mene!

Stani dome moj, dozivam ga plačnim glasom…

Pričekaj me, dome moj, da sa kućnog praga

 

 

Još jedanput  vidim  prvu četvrtinu neba – da  miris

Zelenih dinja sa nevidiljivim vjetrom  do mene dopre;

da mi donja usna na suncu do krvi prepukne;   brijestić  u dolu

i nakrivljenu mu sjenku  da  vidim nad okolnom  crvenom zemljom –

starijom od svačijeg rođenja …!

 

 

Stani dome moj, kada te kao Gospoda boga molim

Da sa kućnog praga samo još jednom ugledam čvorkovo jato u letu!!!

Stani, zaustavi se  i nemoj mi bježati

Da u ove pozne dane i bez tebe ne ostanem!!!

 

 

I  tada  se on, moj dom, zaustavlja,

Ali ne šireći ruke kao nekada!

I, čeka me… čeka me!… Stoji na brijegu

Nad rijekom oronuo i trošan i bijući posljednju bitku

 

I sam dozivajući svoju mladost;

Da bi dozidao od kiša i snjegova poispadale ćerpiče, i od blata

Armiranog raženim slamkama zanovio svoju zemljanu fasadu;

Brijestovu kućnu gredu na čardačiću da promijeni.

 

I  da pod njom lastavičje gnijezdo opet se nađe,  a

U njegovoj arabesci od skorjelog blata još  jednom

Izlijegu bjelogrli i bjelotrbi lastavičji poletarci sa očima crnim ko što

Je zrnevlje od konoplje crno…

 

 

Da i na praznik Svete Petke pohrli sve što hodati može,

I da tada moj dom  mirno i dostojanstveno sam i prazan

Na bregu nad rijekom stoji – znajući da će se u predvečerje

Svi u njega vratiti….

 

III

 

 

O, Dome moj – slatki dome moj – niko se i nikada

Tebi  više  vratiti neće; ostaćeš sam na vjetrometnom  mjestu

I posle te moje smrti niko dozivati neće………………………..

……………………………………………………………………………?!

 

 

Ledinu stoga ogoljelu i pustu čuvaj; dinjama zelenim

Ne daj da zrenu, afionu da procvjeta i brijestiću da ga »holandska«

Bolest  sprži! Meni moju donju usnu, krvavu, vrati  –

I košulju prtenu na ramenima od sunca pobjeljelu!

 

 

A zatim  i bivole  moje crne meni vrati

Što na putu nepomično stoje dok  kišna oluja

I porojni pljusak  nad Kratovom i Skopskom Crnom Gorom!

Ostavi ih  meni  da ih rukama izguravam do kuće  na brijegu

 

 

I da skupa s njima kisnem dok  pod  brijegom  mutna dotiče rijeka

I  dok poplutale u pjeni boje čokolade prve plodove  jabuke  petrovače

pronosi! …………………………………………………………………………

Ostavi me, dome moj, jer vrijedan tvoga pamćenja nisam!

Zaboravi na mene ko što ću ja zaboraviti  na  tebe! …

Živi, dome moj, u svjetlosti  jutara novih i ne osvrći se na mene!!

 

 

 

 

 

Herceg-Novi, l999. godine.                                       S. Dodevski