Redakcija Sande Dodevski
DOME MOJ JAČINSKI
I
Dome moj daleki, za koji me ne veže ništa
Što s tugom proživljeno nije, radošću isplakano
I životom odbolovano… Dome moj na ledini
Nad kojom je modro nebo – samo meni poznato!!!
I afion procvjetao, i sunce na prvoj četvrtini neba,
A dolje samo ona, ledina – ogoljela i pusta!
I vjetar, dome moj, nevidljiv a meni drag;
I miris – prazni dome moj – miris nedozrelih dinja!
Ah, kako samo zelene dinje mirišu!
I tek u dnu dola i na kraju ledine –
Tek onamo, zakržljao, uzdiže se brijestić –
Stariji od mog rodjenja…!
I čini mi se dalek njegov hlad; nepregledna nas
Daljina dijeli, a čujem mu na vjetru zavijorelo lišće
Nalik nečijem grlenom pjevanju,
Koje me uspavljuje, koje me miluje po snenoj kosi …
Dok mi sunce ispucalu donju usnu u krvavu
Kaplju ne pretvori i dok u meni
I dalje zagledanost i upitanost:
Šta, kako i do kada će sve ovo trajati ???…
Brijestić mi se iz dola smiješi; dinje zelene me
Dozivaju u svoje mirišljave vreže; sunce me prži, a ledina,
Ogoljela, pusta stoji i tek se na istoku ispod prve četvrtine
Neba podiže čvorkovo jato…
Koje zacrnjuje dotadada prozirno čist svod horizonta,
Koje se povija u letu kao klasje na vjetru što
Se povija, i koje svoje crne sjenke na tlu pokazuje
Kao izvrnuto lišće svoja srebrnkasta naličja što pokazuje;
II
To je M o j d o m ! Takav je moj dom i ja osim njega
Drugi nemam niti ću ga ikada imati;
Dosta mi je i samo taj jedan – kažem sebi, i željno
Mu se u mislima vraćam!…
Trčim mu u susret – njemu,
Koji se žurno udaljava od mene!
Stani dome moj, dozivam ga plačnim glasom…
Pričekaj me, dome moj, da sa kućnog praga
Još jedanput vidim prvu četvrtinu neba – da miris
Zelenih dinja sa nevidiljivim vjetrom do mene dopre;
da mi donja usna na suncu do krvi prepukne; brijestić u dolu
i nakrivljenu mu sjenku da vidim nad okolnom crvenom zemljom –
starijom od svačijeg rođenja …!
Stani dome moj, kada te kao Gospoda boga molim
Da sa kućnog praga samo još jednom ugledam čvorkovo jato u letu!!!
Stani, zaustavi se i nemoj mi bježati
Da u ove pozne dane i bez tebe ne ostanem!!!
I tada se on, moj dom, zaustavlja,
Ali ne šireći ruke kao nekada!
I, čeka me… čeka me!… Stoji na brijegu
Nad rijekom oronuo i trošan i bijući posljednju bitku
I sam dozivajući svoju mladost;
Da bi dozidao od kiša i snjegova poispadale ćerpiče, i od blata
Armiranog raženim slamkama zanovio svoju zemljanu fasadu;
Brijestovu kućnu gredu na čardačiću da promijeni.
I da pod njom lastavičje gnijezdo opet se nađe, a
U njegovoj arabesci od skorjelog blata još jednom
Izlijegu bjelogrli i bjelotrbi lastavičji poletarci sa očima crnim ko što
Je zrnevlje od konoplje crno…
Da i na praznik Svete Petke pohrli sve što hodati može,
I da tada moj dom mirno i dostojanstveno sam i prazan
Na bregu nad rijekom stoji – znajući da će se u predvečerje
Svi u njega vratiti….
III
O, Dome moj – slatki dome moj – niko se i nikada
Tebi više vratiti neće; ostaćeš sam na vjetrometnom mjestu
I posle te moje smrti niko dozivati neće………………………..
……………………………………………………………………………?!
Ledinu stoga ogoljelu i pustu čuvaj; dinjama zelenim
Ne daj da zrenu, afionu da procvjeta i brijestiću da ga »holandska«
Bolest sprži! Meni moju donju usnu, krvavu, vrati –
I košulju prtenu na ramenima od sunca pobjeljelu!
A zatim i bivole moje crne meni vrati
Što na putu nepomično stoje dok kišna oluja
I porojni pljusak nad Kratovom i Skopskom Crnom Gorom!
Ostavi ih meni da ih rukama izguravam do kuće na brijegu
I da skupa s njima kisnem dok pod brijegom mutna dotiče rijeka
I dok poplutale u pjeni boje čokolade prve plodove jabuke petrovače
pronosi! …………………………………………………………………………
Ostavi me, dome moj, jer vrijedan tvoga pamćenja nisam!
Zaboravi na mene ko što ću ja zaboraviti na tebe! …
Živi, dome moj, u svjetlosti jutara novih i ne osvrći se na mene!!
Herceg-Novi, l999. godine. S. Dodevski
