Redakcija Zatezala se bijela tkanina čaršava ispod njegovog zgrčenog tijela koje, jutros rano, probudi iznenadan san!
Od sinoć, poslije dvadeset godina, bio je ponovo kod kuće i kod majke. Svi su ga vidjeli kada se vratio; prethodno – bio je napadnut nevidljivim bolom. Iznutra!
Jedva je čekao dan povratka ni sam neznajući da li da mu se raduje…?
U trenutku jutrošnjeg buđenja mislio je o tome; mislio je da li je i ako jeste, u čemu je toliko mnogo griješio…?
Umjesto odgovora, zaticalo ga je ćutanje praćeno pravom poplavom misli iz proteklog vremena. Možda je u nečemu ipak griješio – možda čak previše i bez mjere – tek, ništa što je ostajalo iza njega nije bilo nedotaknuto tim njegovim promašajima…
A kao da je juče bilo kada je odlazio i opraštao se s majkom – tako mu je izgledalo! Spustio se niz strmi, crveni brijeg, zamakao u pravcu rijeke i ni mahnuo joj nije! Odlučan da ode, nije se okretao…! Strah od kolebanja, tuga na rastanku, ili…?!
Ostala mu je, međutim, sjenka slike što je uskrsavala pred odlazak u dvere nemirnog sna… U materinim očima, bilo je nekoliko suza duginih boja uhvaćenih spektrom sunčeve svijetlosti koja se probijala odnekud sa istoka.
Na toj strani stajala su crna brda, a njima u susret išla novosagrađena pruga…
I jutros rano, dok se budio i zbog nečega suzdržavao dah, vidio je brda i prugu, oplićalu rijeku što se nazire kroz procijep dola, a na njenoj drugoj, udaljenijoj obali, i nečiju zelenu djetelinu… Jedino majke nigdje! Mora da je izišla nekud za poslom, ili je samo načas skoknula do rijeke, pa je sada zaklonjena strmom ivicom brijega i on je zbog toga ne može vidjeti…? Ali, tu je ona i nikud mu ne može pobjeći, jer njegova mati nije mogla a da ne bude t u !!!
A kada se vrati, naći će ga u krevetu i posmatraće njegovo od sunca preplanulo tijelo, ruke i mišice na njima i ljubičasti ben u vrhu desnog obraza, i biće iznenađena kada primjeti koliko se mnogo izmijenio…
Na sve to, uzvratit će joj osmijehom suzdržavanim dugih dvadeset godina! Neće imati želju da s njom razgovara, već će je samo dugo, dugo gledati! Neće joj pričati o svojim usponima i padovima, a ako i bude govorio, nastojaće da im razgovor bude što prisniji. Kao nekada!
Neka pomisli kako se nimalo nije promijenio od onog vremena. Jedino će joj, možda, ispričati – i to samo nakratko! – san koji je noćas usnuo!?
I, nepomično ležeći potom u postelji i prevaljujući tihe riječi preko svojih ovlaženih usana – počeo je da sriče detalje sna …
-I noćas, majko, u snu, opet me je pohodio onaj čovjek! Bio je sam. I sve vrijeme je stajao na drugoj obali rijeke. Iza njegovih leđa prostiralo se zatalasalo riječno zemljište, a tamo negdje u daljini, sva modra od crnogoričnih šuma, nazirala se German-planina …
Čovjek je sve vrijeme nepomično stajao na peščanoj utrini ispred nabujale rijeke i nikoga nije dozivao. Rijeku nije mogao da pređe. Svi mi, koji smo bili na brijegu na ovoj strani rijeke, vidjeli smo ga kako je u nekoliko navrata išao uzvodno i nizvodno i tražio mjesto za prijelaz, a kada ga nije pronašao, vratio se i nastavio i dalje da čeka!
I niko, majko, nije znao ko je on. Iskupljeni ljudi na vrhu strmog i crvenog brijega uskoro su se zabavili promatranjem mutne i nabujale rijeke koja je hukom proticala… Čovjek na drugoj obali se više nije pomjerao. Izgledalo je da čeka da rijeka oplića pa da je onda pređe, ali su se tada – pomalo neočekivano – podigle njegove ruke i on ih je prislonio uz svoje lice, pa napravivši od njih neku vrstu lijevka – glasno zovnuo!
Glas mu je bio isprekidan i kao da je dolazio sa neke ogromne daljine. Ništa se nije moglo razabrati. Netko od iskupljenih na ovoj strani mahnuo je tada rukom u čovjekovom pravcu i dao mu znak da ne prelazi. Još dok je podizao svoju ruku i kasnije dok je njome odmahivao nasuprot od svog lica, čulo se kako se razliježe dugo i promuklo: – Ne idiiii!!!
Iza toga se oglasila još samo djeda Stojkova limena pištaljka, a to je bio znak njegovim sinovima da krenu na rijeku i da hvataju drva koja će crvena bujica sigurno pronositi…
Na skliskoj strmini brijega, majko, ostali smo još samo ti i ja! U tvojoj ruci, u sumrak, bijelio se povodac, a na njegovom drugom kraju stajala tri crna, zaoglavljena konja. Ja sam gledao u smjeru rijeke i prema drugoj obali i onda rekao: „Ne nadolazi više! Do večere će je sigurno pregaziti!“
„Opet će ona, pustinja, da doteče, pošto se nebo još crni gore u planinama!“ – odgovorila si mi i poslije toga nismo više razgovarali.
Rijeka je bješnjela. Još od ranog popodneva nekoliko je puta mijenjala tok dok se najzad bespovratno nije odbila od brijegova na našoj strani i nasrnula na Vankove trepetljike. Odnijela ih je u prvom naletu! Nestade njihova zajednička zelena krošnja koja je danima prije toga kao kakva zelena ćuba stajala naspram modrog neba na sjeverozapadnoj strani …
Noć se hvatala na horizontu. Onaj čovjek je u međuvremenu više puta nestajao i ponovo se pojavljivao, a onda si ti povela ona tri crna konja čije su glave, u hodu, bile blago sudarene i na kojima su se vidjela po dva krupna i tamnosjajna oka.
U tom sam času slušao, pomiješanu, svirku i pjesmu: dva tupana i četiri zurne, u poremećenom i ispreturanom ritmu, a sve u nekakvom nadjačavanju; piskutavom i ganutljivom rasipanju zvuka što uši para i onog drugog, potmulog, a snažnog, koji dopire odnekud iz dubina – mrsili su i potirali riječi iz pjesme i do brijega je stizala samo jedna jedina, čista i razgovijetna: „ Trendafile, trendafile…!“ A potom, opet, kao kada se platno cijepa i razvejana poput susnježice na sjevercu, čas jača čas slabija, ali uvijek malko povišena, ponovo je do mene dopirala samo svirka, a onda i pretužne riječi iz pjesme: „ „…Creša se od koren korneše – moma se od majka deleše!“ („Trešnja se iz korijena čupa – djevojka se od majke odvaja“!)
– Ristinci svadbu prave! – rekla si mi i, stojeći na još uvijek svijetloj stazi podno strmog brijega, posljednji put si se osvrnula prema rijeci, a mene ostavila nad njenim ambisom…
U sumrak, rijeka ponovo nadođe. Preplavi nečiju zelenu djetelinu i odnese red procvalih bagremova zasađenih na kolektivskom zemljištu. Vidio sam kada je palo prvo od stabala iz dugačkog reda koje je prethodno dugo stajalo nad mutnom vodom. Kada je palo, začuo se samo lagani pljusak i ubrzo se nakon toga, kao da je živo, dvaput premetnulo oko sebe, a zatim ga je rijeka odnijela…kao da ga nikada nije bilo! … U tom trenutku na čovjekovoj strani bljesnuo je plameni odsjev vatre, pa se naglo ugasio i kasnije je ostala da tinja još samo mala, crvena žerava. „Turčin – povratnik!“, pomislio sam da kažem, pa sam te dvije riječi dugo ponavljao žureći da te sustignem na još uvijek svijetloj stazi podno brijega. Kada te stigoh, izgovorio sam ih naizust: – Majko, ono mora da je Turčin koji se vratio po svoje tapije koje mi čuvamo – ili ne može niko drugi biti!!!
Noć još nije pala i nas dvoje smo se dobro vidjeli. Opazio sam tada na tvom licu znak zabrinutosti i s nestrpljenjem iščekivao da te čujem da progovoriš.
Zadržavši prethodno brižan izraz lica, počela si sasvim tiho i polako govoriti: – More, dete, a da ono nije tvoj otac …? Da ga slučajno Bugari nisu pustili iz zarobljeništva… pa se sada vraća…? Nego – ja ti uzmi konja i kreni pred njega! … Na Veliko pregazište pođi, pa sve uzvodno prema Loparskom jazu dok budeš prelazio reku. I – dok je budeš gazio – glavu uspravno da držiš i sve u German-planinu da gledaš! Nemoj u vodu – da te reka ne zanese! Hajde, čedo moje! Kreni…. ne boj se!!!
Poslije tvojih riječi nimalo se nisam dvoumio. Uzjahao sam konja, pronašao čist i nepotkopan dio obale kod Velikog pregazišta i odmah natjerao konja da uskoči u mutnu vodu.
Učinio sam to brzo i sa lakoćom, skoro i ne misleći. Ali, već na samom početku rijeka nas zanese. Voda je konju doprla do slabina i skvasila mi nogavice do iznad koljena. Osjetih da je veoma brza i ledena. Konj je počeo da hrže i, divlje se otimajući, htio se vratiti. Nisam mu to dopuštao. Pritezao sam povodac oglava, a nogama koje su mi bile uronjene u vodu, pritiskao njegov trbuh sve vrijeme misleći da mi se u huci čuje povik s kojim sam bodrio i sebe i njega!
Na samom početku, na trenutak, bio sam zaboravio da gledam u German-planinu. Čovjeka na drugoj obali rijeke nisam mogao da vidim. Tek smo bili zagazili i trebalo nam je još dosta vremena do prelaska na drugu obalu…
Kada je malo kasnije konj još jedanput bio zanijet bujicom, po prvi put sam osjetio strah od njene nabujale snage. U vodu nisam smio pogledati. Samo sam slušao kako sa hukom protiče oko mog tijela i kako me, s vremena na vrijeme, u prolazu, udaraju sitna drva koja je ona pronosila.
A onda konj još jedanput propade i rijeka nas ponese… Otvorio sam oči pune straha i pogledao oko sebe. Svuda naokolo blještalo je ogromno prostranstvo mutne i crvene vode! U tom času konj zadiže vrat, sunovrati ga prema meni, tako da su nam se glave skoro doticale. Između njegovih šiljatih ušiju, široko razmaknutih zbog prevelike blizine, ugledao sam samo na trenutak drugu obalu…
Prije nje, po sredini matice, vidio sam gomilu snopova zrelog žita kako se sustižu i prevrću kroz vodu. Iza nas – u posljednjem trenutku viđen – naglo je iskočio i crn vrbov trupac i okrznuo konja po sapima. Čuo sam tup i potmuli udarac koji me prestraši, ali se konj nije uznemirio. Nastavio je gaziti po dnu. Osjećalo se to po strujanju vode oko njegovih prednjih nogu. Uskoro je, međutim, počeo da lebdi nad nevidljivim dnom i rijeka nas je tada ponovo ponijela i više nije bilo nade da ćemo zadržati željeni pravac prelaska…
I dalje se svuda oko nas naziralo nepregledno vodeno prostranstvo, a ja sam u tom času imao osjećaj da će konj sam zaokrenuti u smjeru toka rijeka i da će joj se prepustiti da ga sama nosi sve dok ga ne izbaci na jednu od svojih obala …
Ponovo sam morao da pritežem skvašeni povodac oglava i da konju zakrećem glavu prema uzvodnoj strani. …I on je onda sve vrijeme plivao, borio se s nabujalom vodom i pri tome strašno brzo pokrećući svoje prednje noge naglo se umarao, a mene su boljele ruke i sve me više zahvatala studen.
Kasnije od tog trenutka – onda kada smo se nalazili na sredini rijeke ili možda već bili blizu njenog kraja, naleti na nas ogroman, nevidljivi panj. Nošen silom bujice ispod površine vode snažnim udarcem zauvijek nas razdvoji! U momentu sudara osjetio sam oštru bol u desnoj nozi, a potom se nađoh u vodi. Težina panja i brza struja vode iskrenuli su konju tijelo u smjeru toka rijeke, a ova ga je ponijela i počeli smo bivati sve udaljeniji, dok mi se najzad posve nije izgubio iz vidika!
Shvatio sam tada da ću ostatak rijeke morati preplivati. Tako sam i učinio i uskoro se nađoh na uskom pješčanom sprudu, a to je, u stvari, bio početak te druge, nisko poljegle i u mrak utonule obale…
Sve je to trajalo isuviše dugo, a ja sam nakon konačnog prelaska i dalje želio da krenem na čovjekovu stranu, ali me je oštra bol u desnoj nozi u tome zaustavila.
Pao sam i odjednom počeo da se gubim, da propadam… Sve je podamnom bilo ljepljivo i mokro. Iz obližnjih rakita širio se miris truleži koji me je sve više gušio…
I baš u tom trenutku san mi se prekinu – rekao je majci, a ona ga je, obavijena nekom čudnom bjelinom i kao nekad brižna lica još dugo, dugo gledala pokušavajući mu nešto kazati. Kao da nije uspjevala u tome… i on se tada odjednom suočio sa strašnom prazninom… majke više nije bilo! Otvorio je oči i pogledao u prazninu što je lebdjela oko njega, te se okrenuo na drugu stranu mokrog jastuka.
Herceg-Novi, 1982. godine.
Sande Dodevski, rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo, Republika Makedonija.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirke kratkih priča ”Kamen iz reke” i ”Smrta Trajka-Lisice i druge priče”. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču ”Povratak”, nagrade časopisa ”Život”, lista ”Pobjeda” i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u ”Stvaranju”, ”Mostovima”, ”Doclei” i ”CKL-u”…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog jezika na sve ”novonastale” jezike: bosanski/srpski/hrvatski/crnogorski i obrnuto.)
Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg Novom, a trenutno u Đenoviću.
