”… Danas je nedjelja. Danas su časovi mojih nadahnuća!”, parafrazirao je, citirao ili iz vlastite glave govorio, pa zatim pisao kao da priča i na kraju besjedio i sve to licem u kameru okrenut prema nama, saopštavajući nam uz osmijeh ljepote bijeloga svijeta i radosno nam mašući kao da nas sve skupa dočekuje u goste!
Nenadmašni i neponovljivi Zuko Džumhur!
Pišući svoje putopise, izvezao je jedan od najljepših putopisnih vezova nalik onom teškom sefardskom vezu koji se zvao ”toledo” i kojega je vezla i njegova majka u šeher Sarajevu…
Tako se zvao, a i danas se tako zove – veli Zuko Džumhur – veoma lijep i težak vez koji je vezla moja majka kao i tolike druge mlade žene. I ona je taj vez naučila od svojih komšinica Jevrejki u Sarajevu, ili od nekoga koga su Sefartke toj vještini ranije poučili…
I ovdje u gradu Toledu i sa brijega na kome stojim, sjećam se sarajevskih Jevreja i onih davnih vremena njihovog sretnog života po Bosni i po Hercegovini.
Kada sam napisao: »sretna vremena«, manje sam mislio na blagostanje i berićet, a više na mir i neki rahatluk, jer je u Sarajevu nekada bilo mnogo i hrišćanske i muslimanske sirotinje, ali niko u svome siromaštvu i fukaraluku nije teže i nemoćnije živio od sarajevske jevrejske sirotinje… Obišavši pola ondašnjeg svijeta i krenuvši sa Istoka, u Bosnu su ušli sa Zapada, donijevši u njoj taj svoj čuveni vez, a skupa s njim i svoj okamenjeni jezik stare Španije – jezik kojim se govorilo još u vrijeme Servantesa. Na tom su jeziku u trenucima veselja i radosti pjevali sve svoje pjesme i pričali sve svoje priče! …
Isti takav putopisni vez koji se bijeli i stere od dalekih snježnih vrhova Hindukuša preko mutnih voda Amur Darja, pa sve do pustinjskog Magreba, Iberijskog poluostrva i hladne Skandinavije da bi se na kraju ponovo spustio i zabijelio u gori zelenoj pod kojom da su snjezi već bi okopnili a labudovi poletili – ispisao je Zuko Džumhur na ”polzu” i veselje svih nas koji smo ga poznavali i onih koji će ga tek upoznavati…
Dakle, i kada se nalazio na hodočašću i hodoljublju u bijelom svijetu, nije zaboravljao na naše ”Hasanaginice” niti na travnate padine Durmitora i Trebevića ni na slapove Plitvičkih jezera pod čijim je vodopadima kao prut drhtao od ljepote.
Zuko Džumhur je prije svega i van svake sumnje u prvom redu pisac, i to jedan od probranijih i ponajboljih.
Potrebno je, kako veli Miljenko Jergović, pročitati samo dvije njegove rečenice da bi se odmah znalo da je to on napisao.
Majstorstvo i originalnost kakvu malo ko od pisaca može da dosegne.
Uz bok takvom umijeću pisanja, stoji i njegova sposobnost usmenog pripovijedanja koja je mnogim njegovim savremenicima bila lijek za dušu i hvale vrijedna utjeha pred nespokojstvima moderne, urbane civilizacije.
I sam nalikujući na nepoznatog rabina koga opisuje u jednom od svojih putopisa a koji mu liči na neko crno, krupno slovo koje je upravo ispalo iz Biblije – sačinio je pravu putopisnu bibliju i u njoj nam kazao sve što nam je trebalo da se kaže, a da pri tom nikada, ama baš nikada i nikoga nije povrijedio akamoli uvrijedio!
Nikada srdit, nikad gnjevan, a vazda dalek od sladunjavosti, nedorečenosti ili, ne daj Bože, zavidnosti i suprotstavljenosti svemu što je razborito i plemenito.
Osim što nam je rječju, majstorskim crtežom, slikom ili karikaturom i televizijskim snimkama dočaravao ljepotu španskih i inih gradova, njihovih građevina, slavnih slikara i pjesnika, pustolova i ljutih klerikalaca, falangista , diktatora i inkvizitora, isto je tako na naše oči i uši otimao od zaborava riječi kojih se rijetko kada sjećamo kakve su, recimo, kruška »jeribasma« ili dunja ”ranka”, pembe-crveno, zerzevat, tufahija il slatka gurabija, ćeten-halva, pa sve do riječi koje su manje prijemčive našem uhu, kao što su: vašljiva ološ i gologuza fukara, žitkoseri i ližisahani, te i ina prdimahovina, razni kalauzi, prišipetlje i ukoljice…
Sanćim – kazao bi on – da mnogi od nas i ne pamte da je sve negdje do iza onoga rata u Bosni bilo ni dva kilometra čestite džade, u malo kojoj kasabi struje, a još ponajmanje hljeba za nebrojenu sirotinju. Samo su rijetki bili u mogućnosti da u bijelim rukavicama i sa fijakerima odlaze na doček Silvestrova iliti Nove godine!
Nažalost, kao da smo na sve to zaboravili, jer smo se koliko još juče medjusobno istrebljivali u novom ratu, i to kolektivno, da bi i danas nastavili da to činimo pojedinačno!?…
Da je živ, Zuko Džumhur bi – kao da ga gledam – na sav glas i što ga bijelo grlo nosi povikao na nas: ”Pfu! Haram da vam je i stid i sram vas bilo!!!”
Već i zbog toga ako ne zarad njegovog djela s kojim nas je zadužio, pridružujem se svima onima koji traže da mu se podigne spomen-obilježje ili ustanovi nagrada sa njegovim imenom.
A ako se ni to baš nikako ne uzmogne, predlažem da svi poštovaoci njegovog djela prilože svoj skromni doprinos i isti potom poklone i pošalju opštinskim vlastima u Konjicu, Herceg-Novom, Beogradu ili ma u kom drugom kraju bivše Jugoslavioje kako bi se u njegovu čast podigla makar i samo česma sa tekućom, pitkom vodom – baš istom onakvom vodom o kakvoj je pjevao znameniti španski pjesnik Antonio Mačado, a tu istu pjesmu Zuko Džumhur ispisao svojim krasnopisom u knjizi »Hodoljublja«:
Sinoć kad sam spavao
Sanjah, o blažena varko,
Da česma jedna je tekla
Duboko u srcu mom
Reci, kojom si brazdom skritom,
Vodo, došla ti k meni;
Izvore novog života
Iz kog pio nikad nisam?
(Antonio Mačado)
Svima nama koji smo ga poznavali, Zuko Džumhur će nam još dugo, dugo ostati u sjećanju i uvijek ćemo pamtiti njegov veseli smješak i još srdačniji pozdrav prilikom susreta ili samo uzgrednog mimoilaska!

Sande Dodevski, rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo, Makedonija.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.)
Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg Novom, a trenutno u Đenoviću.