Sanela Adrović: Ramiz Ciriković – pjesnik proljeća

Sanela Adrović

.

RAMIZ CIRIKOVIĆ – PJESNIK PROLJEĆA

.

Ramiz Ciriković je rođen 31. 5. 1925. godine u Skiću kod Plava, od oca Arslana i majke Alte, rođene Musić (kćerka Zeća Musića). Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Plavu. Učesnik je Narodnooslobodilačkog rata od 1943. godine. Oženjen je sa Nadirom-Dikom Čekić iz Gusinja, sa kojom ima troj djece: Senad, Esma i Damir
Počeo je da piše pjesme 1934. godine. Pisao je za list Narodne omladine Jugoslavije „Omladina“. Kao mladoga i perspektivnog pjesnika, u njegovom rodnom selu – Skiću posjećivali su ga književnici: Branko Ćopić, Desanka Maksimović, Mate Lovrak, Mihajlo Gazivoda i dr. Zbog pjesme koju je napisao o Vidu Vujoviću, bio je na Golom Otoku od 15. 12. 1949. godine do kraja 1953. godine. Od 1959. godine živi u Sloveniji. Tamo je nastavio vanredno da se školuje i piše pjesme.
Bio je član Udruženja književnika Jugoslavije i učestvovao je na mnogim književnim susretima. O njegovoj poeziji pisali su: akademik Zuvdija Hodžić, prof. dr. Bejto Redžepagić, Silvo Devetak, prof. dr. Rustem Kačapor i dr. Od prije dvadesetak godina redovno objavljuje pjesme u časopisu Zavičajnog društva Plava i Gusinja „Izvor“ u Sloveniji.
Napisao je preko dvije hiljade pjesama (kao i dva romana i nekoliko pripovijedaka, koji su uništeni dok je bio na izdržavanju zatvorske kazne). Objavio je 2008. godine zbirku pjesama „Čekajući proljeće“. U recenziji ove zbirke, prof. dr Rustem Kačapor piše:
Danas, pa i sjutra, i uvijek Ciriković nam je potreban da ga slušamo kako lepršavo iz njegovih usta izlijeću stihovi kao jata najljepših ptica što melodično poje i uklapaju se u ritam zavičajne pjesme. Ciriković nam je potreban kao „provincijski filozof“ ili kako on sebi kaže: „tipični Skićki seljak“. Treba nam Ciriković i kao šarmer i kao kozer. Vrijeme odmiče, tupi oštricu svakodnevnih događaja, ostaje srž života, opojna kao proljećna mlječika. Po tome Ciriković zasjenjuje sve neprihvatljive činove. Njegova djela nikad nijesu cjelovita, niti, imaju kraja. On je beskrajan, prostran i plodan kao negov zavičaj.

.

Senadin Pupović

.

PROLJEĆE RAMIZA PJESNIKA

.

Nekome je proljeće u dvadesetoj, nekome u pedesetoj
A Ramizu u osamdesetoj

Mnogo pjesama napisa za puno godina
A najviše o majci i lipi
Koje dočekaše duboku starost
Majka umrije u sto trećoj
A lipa još traje iako sprženog vrha
I sa manje grana
Bilježi Skić stari i novi

Svaki događaj Ramiz progovara u stihu
I molbu i žalbu, tugu radost, divljenje i bol
A najviše ljubav.

On to kazuje bez mnogo pjesničkih šablona
I strogih teorema
Iskreno, seljački, toplo, nadahnuto
O zavičaju kojem se divi najviše pjeva
I o umnim glavama svojega kraja
Što ostaviše vječiti trag.

Promocija knjige “Čekajući proljeće»
Kojoj se svi raduju i oni kojima nije do pjesme
Došli su zbog njega
Braća, sestre, komšije rođaci
Većina njih po prvi put na ovako nešto
Da čuju živu riječ kritike
A pjesnika su već čuli
Mnogo puta ranije.

On im govori pjesme kad požele
Naročito u pokretu.
Ima odgovor na sva pitanja u selu.
Kaže ga u stihu
Nema tu mnogo okolišenja
Već pravo u srce stvari
Da svaku muku pobijedi pjesmom.

Iako daleko od zavičaja
Stalno je sa njim u srcu i pjesmi
Nikako da izbriše djetinjstvo
Jer u sebi gaji dječaka
Sa snovima i maštom.

S mnogima kada se pozdravi
Usput kaže nešto u stihu
Tada ga bolje razumiju.

Napisa o meni par stihova
Kojim se borim sa riječima
Koketiram sa bojama
I pjevam sebe uz tamburu i gitaru.

Njemu ne treba teorija
Još manje karijera ni uzori
Briga njega ko je Rilke
Ko Bodler, a ko Lorka
Ipak zavolio bi Jesenjina
Zbog breza i patnji stoljetnih jasenova.

.

Ramiz Ciriković

.

MOJE DJETINJSTVO

.

U košulji iznošenoj prošao sam zime ljute,
S opancima od volujske kože žute.
A Redžića grmen pusti, do dva metra dubok snijeg,
Pa još vjetar hladni, strašni, tukao me kao brijeg.

Pod košuljom papir vreća od cementa, dva tri lista,
Protiv vjetra, protiv mraza, štitila mi pluća čista.
Teška torba na leđima nejakoga da me štiti,
Pa bez vatre i bez dima, znaš li druže, majko i ti?

Kilometar i po puta u jednome pravcu samo,
I svakoja zima ljuta, u školu sam išʼo tamo.
Ni sunce se nije htjelo muci mojoj da nasmije,
Vjetar, snijeg, hladno čelo, zub od zubu mome bije.

Hladni prsti, hladno lice, a uši mi vjetar striže,
Dok ne dođu laste ptice, priđi sunce, srećo bliže.
Zebu noge, zebu ruke i tresem se sav od studi,
To su moje patnje, muke, što mi davnu prošlost budi.

A kad dođem ja iz škole, na furuni voda vruća,
Svi me grle, svi me ljube, grijem ruke, parim pluća.
Pa ponovo sjutra tako, dani idu, idu dani.
Idem malen i sve molim: Patnjo, muko, daj prestani!

.

LIPA U SKIĆU

.

Procvjetala stara,
Rodni kraj miriše,
Ko god ima dara
Nek o lipi piše.

Hladovina gusta,
Sva joj je u toku,
Zagazila pusta
U starost duboku.

Teško-dugo vrijeme,
Jadila se jadom,
Petvjekovno breme
Pod njezinim hladom.

Puno si nam snage
U djetinjstvu dala,
Za utjehe drage,
Tebi lipo hvala.

.

HUSEINU BAŠIĆU

.

O Bašiću Huseine
Tvoja su mi djela znana
I uvijek ćeš biti za mene
Primjer naših velikana.

Imaš pravac imaš stazu
I po njoj se krećeš smjelo
Oh kakvu nam volju, snagu
Daje tvoje mudro djelo.

Tradiciju našu brani
I duhovno svako blago
I nikada ne prestani
Nek vječito bude tako.

.

TAMO

.

Tamo su naši živi i mrtvi
I potoci brzi i rijeke
I otac što snijeg prti
I one ljudske misli čiste.

Tamo je i naša česma stara
Ljekovita kao pjesma
Divne snove svi smo snili
I svi srećni tu smo bili.

Tamo milinom sunce sija
I blagi mjesec za njim grije
U rodnom kraju sve to prija
Nigdje na svijetu ljepše nije.

Tamo su moji dani dječji
Pravi prijatelj života moga
Izgovorene prve riječi
Tamo je bilo puno toga.

.

DOMOVINI

.

Crna Gora lijepa si
Prokletije tebe krase
I Jadransko plavo more
Slobodarski talasa se

Komovi se tvoji diče
I Durmitor isto tako
Sa Lovćena vila kliče
Crnu Goru voli svako

Od svakog je krša jača
Iako je ona mala
Ne boji se tuđeg mača
Slobodom se uvijek zvala
Čudovita njena brda
Biseri su sa Jadrana
Kršna ova zemlja tvrda
Čitavom je svijetu znana.

.

PUTNIK

.

Hej putniče kuda hitaš
Misliš na kraj svijeta doći
Ako mene starog pitaš
Nemoj hitat, nećeš moći.

Znam da čovjek stalno teži
Svijet čitav da osvoji
A taj svijet pred njim bježi
Svak se svoje smrti boji.

Znaš da mrijet mora svako
Bilo kuda da se kreće
Oduvijek je sve to tako
U grob ništa odnijet neće.

Svi ostave svoje muke
Ovaj svijet dobro pamti
U grob idu praznih ruku
Siromašni i bogati.

I sve sam ti time rekʼo
Više ni riječ kazat neću
Putuj, putuj ti daleko
Ja ti želim svaku sreću.