Sanela Halković: Glad

Sanela Halković

 

GLAD

 

Zvonilo je za početak časa, a ja sam bila gladna. Trudila sam se, da pažljivo slušam profesora, ali bol koji sam u želudcu osjećala zbog gladi, bio je jači. Bilo mi je muka. Grčevito sam se borila da to niko ne primjeti. U kući nije bilo ničega, baš ničega što bih mogla ponijeti za užinu.

Za vrijeme školskog odmora, u pauzi za užinu, drugarici pored mene, koja je donijela užinu od kuće, rekla sam, da sam doručkovala prije dolaska u školu. Lagala sam.

To je bila moja najbolja drugarica Olja. Znala sam da bi ona rado podijelila svoj sendvič sa mnom, ali čak ni njoj nisam mogla da priznam istinu. Nekad mi se čak činilo da ona osjeća moju nevolju, ali se boji da bi me moglo uvrijediti njeno ispitivanje. Primjetila sam da ponekad nađe neki izgovor da me nečim ponudi.

– Poslala je moja mama kolače, da se počastiš što si mi juče pomogla oko zadatka, – ili – Uzela sam neki novi recept od tetke, za pitu, donijela sam da ocijeniš kakva sam kuharica. Možeš da probaš, mi ne trošimo svinjsku mast, – bila je veoma vješta u iznalaženju tih izgovora.

– Hvala, nije trebalo! – ili – Položila si ispit za kuharicu, pita ti je odlična! – rekla bih joj pretvarajući se da ne znam pravi razlog njenih ponuda. A bilo je puno takvih dana, dana kada sam gotovo po cijeli dan gladovala.

Pravo je čudo kako je stid jači od gladi. Kako su moralne barijere, koje postavimo sami sebi, jače čak i od fizioloških potreba, životnih nagona. I to je zapravo najveći problem gladnih. To da oni, ne samo, de ne traže pomoć od drugih, nego čak kriju svoju nevolju, ko kakvu zaraznu boleštinu. Svoju tešku situaciju, doživljavaju kao svoju krivicu. Nisam sugurna da mogu govoriti u ime svih onih koji su imali te nevolje, ali ja sam to tako vidjela. Mene je to tako peklo. Ne zam čega sam se zapravo bojala, da ću biti odbačena od strane društva, ili da ću tada u njihovim očima, biti manje vrijedna. Kad bolje razmislim, ja u stvari nisam željela da me niko saželjava. Uvjek je moja porodica jedva sastavljala kraj s krajem, i bila sam, zbog toga, puna različitih kompleksa niže vrijednosti. Znala sam da oni nisu ni počemu sposobniji od mene, naprotiv, bila sam među najboljim đacima u odeljenju, možda čak i najbolja, ali sam im zavidjela na modernoj odjeći.

Željela sam da imam raznobojne lakovane cipele, uske, šarene bodiće, patike, školsku torbu. Ja čak nisam imala ni svoju opremu za časove fizičkog, patike i trenerku, već sam jednu te istu dijelila sa sestrom. Na svu sreću, nije se događalo da nam je  ona potrebna za isti čas, pa smo je stalno prije početka časa uzimale jedna od druge.

A pitala sam se, kako to da su profesori toliko bezočni i ograničeni. Svi oni koji nisu imali opremu, nisu mogli prisustvovati času, dobijali su neopravdane izostanke. Ja sam znala da ta sirotinja, nisam ja baš bila jedina, ne bi nizašta priznala da zapravo nema novca za opremu. Već bi iznalizili neke druge razloge, kao „zaboravili da donesu“.

I ne samo kad je riječ o tom fizičkom vaspitanju, i za druge časove trebalo je što šta nabaviti, tempere za likovno, pribor za crtanje iz matematike…

Za mene su to sve bile traume, stresovi, kako nabaviti, kako kupiti, gdje pozajmiti?

Kako to da profesori, najčešće fakultetski obrazovani ljudi, nisu vidjeli nešto tako očigledno, sirotinju i nemaštinju. Svi su insistirali na nečemu, pored jedne glavne knjige, trebalo je imati i radne listove, i dodatne čitanke, i kupovati neka mjesečna izdanja listića za vježbanje, i platiti odštampane testove.

Samo smo nas tri, majka, setra i ja znale, kako smo se s mukom dovijale da nas zbog nedostatka pribora ne izbace sa časa. Naporno sam pokušavala da ne strčim od ostalih. Al’ sirotinja se, kažu, ne može sakriti.

Koliko sam puta svoje poderane patike skrivala povlačeći noge ispod klupe, a to je čini mi se još više privlačilo pažnju drugih da ih zagledaju. A ja sam se onda od tih pogleda preznojavala i crvenela. Koliko sam samo suza prolila zbog tih, naizgled sitnica, a za mene životno važnih stvari.

Trčalo je moje društvo, za vrijeme odmora, u ćevabdžinice i prodavnice pored škole, a otuda su se vraćali sa punim rukama lepinja, pljeskavica, sokova i svakvavih đakonija. I ako sam bila gladna, rijetko kad bih uzela nešto čime bi nudili jedni druge pa i mene, sve bojeći se da ne primjete kako gladujem. Nisam, naravno razumjela, da bi oni koji imaju svega u izobilju, zapravo trebali da se stide, što ne pomažu onima koji nemaju.

Opstajanje u tom društvu, za mene je bila noćna mora, osjećala sam da tu ne pripadam, nekad sam čak i pomišljalja da napustim školu, tako bar neću morati da izlazim iz kuće i srećem ljude koji odmjeravaju moju iznošenu izblijedelu odjeću. Tako iskompleksirana i željna svega sem majčine i setrine ljubavi, nisam ni bila naročito zbavna.

Majka je radila kao švalja u jednoj maloj radionici, koja je zbog ekonomske krize, zatvorena. Ostali smo bez ikakvih primanja. Otac je na gradilištu poginuo kada sam imala pet godina. Preživljavali smo od onoga što je majka povremeno uspjevala da zaradi čisteći po kućama. Po nekad bi donijela ponešto za jelo, što bi joj žene kod kojih je radila spakovale da pojede.

I ona se trudila da koliko toliko, sačuva dostojanstvo i da se ne ponizi proseći hranu. Nisam sigurna da li su ljudi oko nas shvatili da gladujemo, jer smo to krile od svakoga. Izbjegavale smo da bilo koga pozovemo u kuću, da bismo se sačuvale od poniženja.

Malo po malo izgubili smo sve prijatelje, koji su nas ranije posjećivali. Često smo se zaključavali u kuću, ne otvarajući nikome, samo zato što nismo imalle ni kahvu da  im ponudimo. Ja sam prestala da idem kod svojih školskih drugarica da one ne bi dolazile kod mene, stidjela sam se našeg dotrajalog namještaja, hladne sobe, bede koja je jasno virjela iz svakog ćoška.

Nismo  redovno plaćale račune za vodu i stuju, dolazili su službenici da nas opominju, nekoliko puta su nam isključivali struju, dok majka ne bi uspjela da sa velikim naporom, odvajajući od usta sakupi novac da izmiri račune. Zube sam najčešće prala sa malo soli i sode-bikarbone. Rijetko kad smo imale paste za zube. I ja i sestra imale smo već dosta karijesa i propalih zuba jer nismo imale novca za zubara. Zbog toga sam, i u rijetkim trenutcima sreće svoj osmjeh pokrivala rukom ili iskompleksirano okretala glavu od ljudi sa kojima sam razgovarala. Sugurno su primjećivali to moje čudno ponašanje, ali nisu razumjeli odakle dolazi, nisu ni pitali. Najlakše im je bilo da me ocijene kao „otkačenu“, „izgubljenu“ i slično.

Postalo mi je jasno odakle potiču oni ljudi koji spavaju po ulicama i parkovima, ne mareći za svoju spoljašnost niti za to šta će drugi misliti o njima. Njihova potreba da nečim nahrane gladne stomake, postajala im je jedina aktivnost. Stalan bol koji su osjećali u gladnom stomaku potpuno ih je paralisao. Odustajali bi od pokušaja da bilo šta promjene, bilo šta pokušaju, savijali su se malo po malo, postajali sve niži, bjedniji… Uplašila bih se od takvih misli, bojeći se da to nije put namjenjen nama trijema.

Viđala sam kako ljudi u velikim providnim kesama nose slatkiše, voće, sokove… Gledala sam u te kese kao da je riječ o najnedostižnijim stvarima. Za mene su one to i bile. Nisam nikako shvatala kako to da pored toliko hrane oko nas, mi ipak gladujemo.

Prolazila sam pored radnji ispred kojih je bilo izloženo toliko najrazličitijih namirnica. Nisam čak ni znala šta je zapravo u toj privlačnoj ambalaži. Nisam naravno nikada pokušavala da nešto ukradem. Možda bi mi dali da sam tražila, al’ nisam mogla od stida. Sjenica je mali grad i svi se međusobno poznaju, nisam željela da ljudi znaju da nemamo ni za hranu.

I uopšte, ljudi koji su živjeli oko nas nisu oskudjevali, neki su čak imali i za tafru. Bilo mi je besmisleno to što su pojedinci na seoskim vašarima, po sto i više eura plaćali sviračima da odsviraju jedno kolo, kako bi svijet vidio da oni to mogu da plate. Neki su opet vozili skupe automobile, nosili i po nekoliko kilograma zlatnog nakita na sebi. A sve u želji da izazovu divljenje drugih.

Viđala sam kako ispred mesara dolaze hladnajče pune mesa, pršute… Jedino meso koje se kod nas u kući kuhalo bilo je kurbansko. Mi smo se zaista radovale Bajramu. Mnogi su tada donosili vitrove jer je majka povremeno klanjala. Dobili bismo tada i brašna i još po nešto, jer su se valjda, jedino tih dana ljudi sjećali svoje obaveze da pomognu sirotinji. Sasvim sam sigurna da su, pomažući nama, sticali sevap, jer mi smo zaista bili muftačni.

Majka je kurbansko meso sekla na sitne komadiće, da nam što duže traje. Kako je bio olakšavajući taj osjećaj sigurnosti, bar na kratko, znale smo da imamo za naredni obrok. Nisam mogla a da ne pomislim kako je pronicljivo, ispravno i plemenito postavljena ta obaveza u islamu. Čak i onda kada to sami nisu nalazili za potrebno, ljudi su, bojeći se Allaha, bar tih dana pomagali sirotinji.

I na televiziji je svuda bilo hrane, u reklamama, na bogatim trpezama. Uhvatila bih sebe kako gutam pljuvačku dok gledam reklamu za čokoladu ili jogurt. Pomišljala sam da bi trebalo zabraniti takve reklame. Ne rijetko su različiti političari obećavali nekakvu pomoć „za najugroženije“, gledali smo na televiziji porodice koje su od države ili nekih organizacija dobijale pomoć u hrani, odjeći ili nečem drugom. Slušala sam o nekakvim „strategijama za smanjenje siromaštva“, o sredstvima koja su donirali ovi ili oni ljudi, za gladne. Dugo sam očekivala da takva nekakva pomoć, nekim putem dođe do nas, a onda sam shvatila da smo mi zaboravljene, da je ovaj grad zaboravljen, i da je sve to zapravo samo ono, što je naš narod pametno nazvao „šarenom lažom“. Oni su se, onako zadrigli i raskošno obučeni usuđivali da govore o gladi. Za njih je to zapravo samo bila tema pogodna za uvježbavanje govorničkih vještina, što ih je više kamera pratilo, to je njihova priča bila pompeznija. Brzo sam to shvatila i nisam se više nadala njihovoj pomoći.

Za nas niko nije mario. To je bila istina.

Nebično su me nervirale priče o dijetama za gojazne, toliko je bilo čajeva, tableta, različitih sprava, ne bi li  se oni, koji su živjeli u izobilju,oslobodili viška kilograma dobijenih halapljivim, prekomjernim žderanjem. A tek čitave emisije posvećene pravilnoj ishrani, pa da li je zdravije hraniti se ovako ili onako, pa kakva je njega potrebna za kosu, a kakva za nokte… I koliko je mlijeka dnevno potrebno popiti, ili koliko voća pojesti. Neukusno namiškane i uglavnom polupismene estradne zvjezde, čitave sate su provodile pokazujući koliko pari cipela imaju, i kolko novca troše kod frizera. Još gori od njih bili su novinari koji su takvim pričama posvećivali puno pažnje, dok ih je sirotinja mnogo manje interesovala. Tako je bar meni, gladnoj to sve izgledalo.

Imala sam utisak da mi zapravo ne živimo u istom svijetu sa ljudima oko nas, kao da su to dva  paralelna dunjaluka. Samo što su oni, svoj način života, javno pokazivali svima, trudeći se da što više ljudi vidi kako su sređene i uređene njihove fasade i ograde, kako se cakle farovi njihovih automobila, i kako su ovog ljeta bili u Egiptu…

A ja sam detalje svog jadnog i bijednog života, krila ko zmija nokte. Nešto zbog gladi a nešto zbog želje da budem neprimjetna, postala sam toliko mršava, gotovo providna.

I zaista najčešće me niko u razredu nije ni primjećivao, niko sem Olje nije mi se obraćao, nisu me pozivali na zabave, nisu me uključivali u razgovore.

Majka se dovijala na razne načine, ponižavala se sakupljajući otpadno drvo, da bismo koliko, toliko mogli da zagrijemo jednu malu sobicu tokom zime. Nismo imali šta da prodamo sem kućice u kojoj smo živjele, a koju je otac za života uspio da nekako napravi. Nismo ni pomišljale da je unovčimo kako bi se prahranile, jer bi nas to, sasvim sigurno, pretvorilo u beskućnike.

Dok je bilo brašna majka je mijesila hljeb, ali bilo je dana kada bismo ostajili i bez tog njimeta za koji su mnogi tvrdili da je jeftin. Majka bi tada pozajmljivaja novac za jedan hljeb, ili bi od ljudi kod kojih je radila donosila nešto za jelo. Bila je potpuno uvehla, žuto-bijelog lica, modrih podočnjaka, uzmorena glađu i napornim radom. Izjedalo ju je iznutra to što nije uspjevala da nam obezbjedi hranu.

I ja i sestra smo, zato, pazile da je nečim drugim ne sekiramo, bile smo poslušne i tihe. Ponekd bih je i slagala da sam doručkovala kod Olje, vidjela sam da bi joj tada laknulo. Koliko sam puta otišla gladna na spavanje, pa bih se onda dugo okretala po krevetu, ne mogavši da zaspim od bola i stomaku. Nismo pred njom pominjale ništa što bi joj dalo do znanja da za nečim čeznemo. Kao da to ona nije znala. Čak i kad smo bile gladne, nismo o tome glasno govorile, pravile smo se kao da je sve u redu. Izgledalo je da nema izlaza iz takve situacije, posla nije bilo, nije se moglo ni zaraditi, ni pozajmiti, nismo htjele ni ukrasti. Kao da smo bile u nekom začarom krugu sirotinje. Brinula sam se za svoju i sestrinu budućnost, znala sam da ne možemo ići na fakultet i ako su nam ocjene bile dobre. Nismo imale ni za hranu, a kamoli za studije. Nije bilo nade da će se nešto popraviti.

Jedno jutro sam za užinu ponijela hljeb koji smo ja i sestra zajedno ispekle, jer je majka morala da radi. Nismo bile naročito dobre u tom poslu, koliko god da smo se brižljivo trudile, hljeb nam je izgoreo sa donje strane. Ipak sam u taj izgorjeli hljeb ubacila jedno parče nekog ustajalog sira, koji je majka donijela od nekud i ponijela ga za užinu.

I ako smo ga nekoliko puta oprale u slanoj vodi, neprijatan i jak miris nije se mogao otjerati iz tog sira.

Sačekala sam da svi izađu iz učionice, da ne vide šta jedem, pa sam onda izvadila malu kesicu sa svojim sendvičem. Jela sam brzo,  hitajući dok se ostali nisu vratili. A sve skrivajući prstima i kesom gotovo crnu, tvrdu stranu sendviča. Iako gladna jela sam ga zorom, i dugo valja po ustima. Bio je tvrd, a sir je imao jak, neprijatan miris.

Prva je sa svojim hamburgerom, u učionicu, ušla Nena. Razmažena jedihnica ovdašnjeg direktora jedne banke. Kako je zakoračila u učionicu stavila je ruku na nos i usta, potrčavši da otvori prozor. Shvatila sam šta se događa, bila sam postiđena. Počela sam odmah da pakujem ostatak svoje užine u kesicu.

– Kako možeš to da jedeš, smrdi cijela učionica od tebe! Više mi je mrsko da te gledam takvu pogubljenu. Ko zna šta si to donijela da nas sve potruješ svojim sendvičem! – kreštala je ko sumanuta po učionici da bi svi koji su došli za njom, mogli da je čuju.

Nema potrebe da vam kažem kako sam se osjećala. Zgrčila sam se pokušavajući da se smanjim ko zrnce soli, da me nema. Samo sam ćutala, preznojavala sam se i crvenela od stida. Nisam smogla snage ni da bar izađem do toaleta.

Svi su se tobože hvatali za nos, ili izlazili u hodnjik dok se „ne izluftira“.

– Pa mi smo pre neki dan morali da trpimo tvoj novi nemogući parfem, pa se nismo toliko hvatali za nos. Preteruješ, ja baš volim ovaj miris! – branila me je jedino Olja.

Tek to nisam mogla da izdržim. To me je slomilo, briznula sam u očajan plač. Nikakve riječi utjehe poslije toga nisu pomagale.

Odlučila sam da više ne idem u školu. Zatvorila sam se u sobu, pokrila lice starim poderanim ćebetom. Nisam razgovarala ni sa majkom, ni sa kim. Kako bih uopšte i mogla bilo kome da ispričam šta se dogodilo. I kako da opišem taj sendvič koji sam morala da ponesem!

Tako je bilo najlakše, pobjeći ispod ćebeta, sakriti se od drugih, ćutati. Željela sam da umrem. Bezuspješno sam pokušavala da ne mislim ni o čemu, da satjeram negdje sva osjećanja, da izbrišem poniženje. Ležala sam tako cijelu heftu. Ni majka, ni sestra, ni Olja nisu uspjele da me nateraju da govorim. Nisam čak marila ni za majčine suze. Naizmjenično sam je krivila i saželjevala. Mrzela sam njenu i svoju nemoć. Nisam trebala da se rodim!

Nisam marila ni kad je Oljina majka, inače pažljiva žena u kojoj sam vidjela prijatelja, ušla u moju sobu sa svojom doktorkom i jednom malom djevojčicom. Pomislila sam da će me pregledati, savjetovati, nuditi riječi utjehe. Nisam željela da ih slušam, ni gledam. Pokrila sam se još više ćebetom i samo zatvorila oči.

– Vidi, Olja mi je rekla da odlično znaš engleski jezik. Mojoj ćerkici su potrebni dodatni časovi, želim da ti sa njom vježbaš svakodnevno. Danas sam je, evo dovela, donijele smo njenu knjigu, tu je tekst koji treba da prevede i lekcija iz gramatike koja joj nije jasna. – sve je to doktorka govorila ju jednom dahu, kao da je sve već unaprijed uvježbala.

– Ostavljam vas sada same, moja Zakira je dobra djevojčica, vidječeš. Ona će sjedeti i čekati da skloniš to ćebe sa lica. I da ne zaboravim, ostavljam ti i hiljadu dinara, za današnji čas, toliko plaćam i ostale koji joj pomažu. Ako nisi zadovoljna samo kaži. Ćao! – sve je to govorila doktorka, sasvim sigurna da je ja pažljivo slušam, i ako ničim nisam učestvovala u ovom nesvakidašnjem razgovoru.

Izašle su iz sobe, čula sam kako zatvaraju vrata za sobom. Ali sam isto tako čula i šuškanje papira iznad svoje glave. Provirela sam ispod ćebeta. Sasvim ravnodušno, djevojčica crne kose vezane u kike, listala je svoju knjigu. Bile smo same u sobi.

– Pa, hoćemo li početi? – govorila je kao da je savim normalno to što ja krijem svoje lice.

– Daj da vidim šta ti nije jasno! -, osjećala sam se kao neko ko daje loš primjer djetetu, i radi nešto nedozvoljeno, morala sam da bacim ćebe sa sebe i da se pokrenem.

Prijao mi je osjećaj da sam nekom potrebna, da mogu da budem od koristi, da neko uvažava moje znanje. A i to je bila moja prva zarada. Uzela sam rečnik i dala se na posao. Zaboravila sam na svoje nevolje. Svojski sam se potrudila, objasnila sam djevojčici cijelu lekciju, korak po korak. Otpratila sam je do ogromne kuće u kojoj je živjela. Ušla sam, zatim, u prodavnicu, kupila pastu i dvije četkice za zube, a onda naručila ćevape za majku, sestru i sebe.

Sjele smo sve tri oko sofre i serbes ručale. Preostali novac dala sam mami da ujutru kupi hljeb i mlijeko. A već sljedećeg vikenda zaradiću novu hiljadarku i kupiti čitav džak brašna! Tako ću možda zaraditi i za studije, ići ću od sutra opet u školu.

– Eto, nafaka je u Allaha! – reče majka ustajući sa sofre.

 

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Autorka je zbirke pripovjedeka Jama, u kojima prvenstveno podiže glas protiv gladijatorkog svjetskog poretka, gdje vlada zakon jačeg.

Udata je i majka dvoje djece.