Pismo Seada Mahmutefendića Miseri Suljić Sijarić
Povodom izlaska romana “Kad te noć odnese” (Planjax komerc, 2022)
Sarajevo,
23. 02. 2023. g.
Poštovana Misera,
Prijatno sam iznenađen kad si mi poklonila primjerak svoje nove knjige sa svojeručno potpisanom posvetom. Već sam ranije dao prikaz tvoje zbirke priča Niska od sunčanih zrnaca.
Ne poznajem nijednu spisateljicu ni pisca koji piše na bosanskom, a koji ima tvoj poetski pristup. Tvoji fragmenti o otmici lijepe djevojke Sedefe, njeno ropstvo, trostruki porođaji i otuđenje njene djece od majke, kao i sve što pišeš o pejzažu, klimi, atmosferi njene zarobljenosti među nepoznatim ljudima, u tuđem jeziku, a nedaleko od njenog zavičaja u mjestu T. na mene su ostavili snažan utisak.
Pročitao sam knjigu sa velikim zanimanjem. Sada mi je namjera da napišem taksativno svoje književnoteoretske, estetske i kritičke dojmove što sam ih ispisivao paralelno sa čitanjem tvog veoma interesantnog romana.
Morali bismo, čini mi se, da sa dubokim zanimanjem prostudiramo razloge zbog kojih današnje različite nacije i vjere i sile ne mogu postupati drugačije od onoga kako postupaju. Morali bismo te znake nemoći čitati kao što meteorolozi čitaju svoje. A onda zasnivati svoje nade na činjenici da su klima i tlo trajniji od vremenskih promjena, što uvijek moramo imati na pameti.
Izvini zbog ovog nehotice dugačkog uvoda. Neka svedoči o intelektualnom podsticaju koji tvoja knjiga od početka do kraja izaziva.
Iskreno,
Sead Mahmutefendić
- Pišeš izvrsno i jednostavno. To je trijumf tvog stila, dok su forma i sadržaj romana u potpunoj interakciji.
- Još jednom da ti ponovim da sam ovaj nesvakidašnji triler pročitao u jednom dahu.
- Ti si jedna od rijetkih bosanskih i bošnjačkih spisateljica koja si realnost shvatala i prikazivala najdirektnije – prosto kao realnost,i među prvima si koja je tu realnost pretvorila u umjetnost. To je uspjelo u srpskoj književnosti režiseru i piscu Živojinu Pavloviću, čije su knjige i filmove proglasili za crnjake, i Vidosavu Stevanoviću (Refuz mrtvak, Nišči). Sjećaš li se Radoja Domanovića i njegovih metafora o srpskoj vlasti, o kosovskom mitu i slijepom Vođi, Bore Stankovića, koji je pisao o liferantima, zlikovcima, o derištima koja su se provodila, muhala, tamburala, lumpovala i jebuckala, kao što u tvom romanu ti isti zlikovci i primitivci i prostačine to isto rade. Seoska balavurdija. Sve se to uglavnom događalo po pravilima bezočnosti prema tuđoj osobnosti i individualnosti, ludila i pokvarenluka.
Sve si ti to lijepo opisala i ispričala, kao što tvoj suprug i časni pisac Safet Sijarić napisa, u ovom “strahovito potresnom i nesnosno bolnom romanu o ženskom ropstvu, koji u čovjeku izaziva živu reakciju i beskompromisnu pobunu protiv zastrašujuće ovosvjetske neljudskosti”.
- Gdje je tu država, gdje je tu IZ, koja je na velikim vratima iz državno-političkih razloga, a najmanje iz duhovnih i moralnih. One su više slijepe prema grešnim ljudima i još grešnijim pojavama i nisu podrška svakodnevnom životu, što ne bi bilo loše ako je to briga za spasenje, bez obzira da li ono stvarno postoji ili je utjeha u prolaznom životu. Kakva vlast, takav i narod: primitivan i bezdušan prema tuđem bolu i patnji. Nemoralan i neodgovoran. Mislim na sudbinu tvoje Sedefe u romanu, kojoj si ti manirom tradicijskog nasljeđa dala za katarzu hepiend, ako ništa u vidu snoviđenja. Bojim se da će se ona Krležina pijana noć nastaviti do ko zna koje zore pod ovim našim nesretnim balkanskim podnebljem.
- U sebi nosiš tugu, dar i dramu istinske prozaistice; sposobnost fiksacije, opserviranja, uočavanja – dakle, delikatnu sposobnost rođenog pripovjedača. I moć uopćavanja. Snažnu, preciznu moć uživljavanja, doživljavanja. S lakoćom vladaš riječju.
- Mogu ja o tebi imati mišljenje pozitivno ili negativno, ali valja priznati da u estetskom sistemu, sklopljenom u romanu “Kad te noć odnese”, ima mnogo sugestivne ljepote. Tvoj Sandžak, susjedno Kosovo, bolesni, polomljeni, panični, poniženi, ucviljeni, decivilizirani, otpremljeni na mejtaš, sve to kod tebe, vrsne pripovjedačice, majstora naracije i velestilistice, djeluje kao document doživljaja i kao iskren subjektivni stress napisan sa isto tako iskrenom jednostavnošću.
- U temelju svake tvoje misli je neka vrsta diskretne elegične moralnosti, ali ne kao propovjed i profetska grmljavina ex cathedra, već kao njen intelektualni back-ground. Ti podučavaš bez pedagogije, tumačiš i pišeš bez skolastike, odgajaš bez didaktike.
- E, sada: da li govoriti režući gnojna mjesta poput hirurškog skalpela ili brbljati time što u bol nećeš dirati prekrivši ga zavojem da se emotivnija srca i želuci ne uzbude? A ti pišeš i misliš maestralno, kao pravi jezički virtuoz, veoma vješto izbjegavajuči najstupidnije zamke pisanja, a to je fraziranje.
- Ti pišeš tako što pojačavaš i smanjuješ, ubrzavaš ili usporavaš, nagomilavaš ili reduciraš masu utisaka, kojima želiš da stvoriš potencirani dojam umjetničkog doživljaja. Ti pišeš za one s kojima ćeš se sresti, kad-tad.Pišući, ti ljuštiš život i smrt kao koru naranče. Ti znaš šta je jezgra, a šta je ljuska i još, uz to, dovoljno si lucidna i manihejka da i samu sebe diskretnom ironijom upitaš da li se nešto može sljuštiti pisanjem, kao što se ne može bilo kakvim življenjem, već samo na distance. Čovjeku ostaje samo da se čudi, s radošću i divljenjem ili pak s očajem i bolom. No, jedno je sasvim sigurno: što dohvati tvoje pero i tvoja misao, boks je najteže kategorije nakon kojeg iz dvorane izađemo iscijeđeni poput limuna.
- E, pošto je Misera savladala svu ovu moralnu i materijalnu smjesu, kad sve te lutke i kiborzi postaju prozirni i plastični, i to ne samo u svojim bijednim ulogama nego i u najskrivenijim mislima, onda uzimaš “objektivnu” distance razmatranja, uzvišena iznad svih ljudskih napetosti, te na taj način ovu knjigu-biser pretvaraš doista u uvjerljivo svjedočanstvo, a to znači – još jednom da napomenem – uzvisiti se iznad motiva kojeg želiš fokusirati, a ne podleći mu, odnosno, biti inferiorna naspram njegova izazova.
- Pjesnik (Pisac) je seizmografija misli i uvjerenja. Smionost bez retuša: biti go. Nije prijatno, ali kad toga nema, nema ni poezije.
- U romanu “Kad te noć odnese“ nađena je neka idealna ravnoteža dvostruke a i jedinstvene slike svijeta – svijeta koji je u isto vrijeme neutješni teatar ljudskog stradanja i ljudske tuge, s jedne strane, te visoki i stalni izazov na lakrdiju, vulgarnost i banalnost, s druge strane. Ipak, tuga nad ljudskom nedovršenošću i nedorečenošću primaran je osjećaj u tvom gardu prema svijetu, osjećanje koje se razlijeva u šarolikom dijapazonu iznijansiranih tonova od blage sjete do mračne melanholije.
- Roman je zanimljiv, najprije po formi i naraciji, a potom i po koncepciji života.
- Protagonisti romana i njihove sudbine kreću se po putanji koju suim unaprijed odredili elementi što su izvan tvoje moći, a to su zemlja, podneblje, tradicija, nasljeđe krvi, te dobra i zla u njoj. Ono razumsko u ovoj prozi odvelo te je u rezignaciju. Ta, međutim, rezignacija postaje umjetničko stanje, koje briše oštre konture svim stvarima, bolesti i smrti.
- Ti doista umiješ da spustiš duboku sondu u krv svojih likova i da nađeš objašnjenje njihovih postupaka na sasvim drugoj strani nego što bi ih tražio realistički pisac. Tu je tvoja originalnost i ljepota, ali u isto vrijeme i najosjetljivije i najranjivije mjesto tvojih priča.
- Ti voliš, prije svega, jezik kojim pišeš, osječaš ga i umiješ da odmjeriš umjetnički raspon riječi, njihovo značenje i njihovu muziku. Tvoj izraz je življi leksički i bogatiji, fleksibilniji, zahvaćen iz dubokog korita narodne rijeke. Ti bježiš od utrtih staza, tematskih, kompozicijskih, kao i stilističkih i jezičkih, ali ipak nigdje ne srljaš u neodmjerene eksperimente i improvizacije. Pasivno potisnuta melanholija izbija iz tebe-umjetnice, a tada eksplodiraju riječi i djelo. Od ovakvih eksplozija „strada“ i pisac i čitaoci.
- Roman Misere Suljić Sijarić „Kad te noć odnese“ nije vrijedan samo zbog svog sadržaja, on je značajan, u prvom redu, po svojim formalnim umjetničkim kvalitetima. S tvojim pogledima se mogu i ne slagati, ali način kako su oni interpretirani, neosporno spada u najvišu literaturu.
Sarajevo, 23.februar 2023. godine
Akademik Sead Mahmutefendić