Redakcija Šefkija Borančić
Uz zbirku poezije: „Žena bez kišobrana“ Anele Fetić
Anela Fetić u mnogo čemu dijeli sudbinu Bihora i Bihoraca-Bošnjaka. Rodnog mjesta Kradenika, te prekrasnog okoliša, pitomih uvala prekrivenih voćnjacima, proljeću u beharu, a jeseni modrim plodovima šljiva požeški pomiješa safirnu boju neba sa plavim prekrivačom mive. Ljepota rodne kolijevke iznjedrila je percepciju prefinjenih osećanja mistike, odnosno duhovne snage misli koja je ovih dana nalik bihorskij vrelima izačla na svijetlo dana.
Anela nije samo liričar, nije samo zaljubljena u protok energija života u spoju rodne grude i čovjeka već i bezvremenski analitičar psihosociološkog stanja individualnog karaktera putnika na bihorskoj džadi.
Sa zbirkom pjesama: „Žena bez kišobrana“ duboko je ušla u širinu i visinu poezije koja je spoj duhovne sehare i moderne nenametljive lirike. Svaki stih je cjelina za sebe i dio celine, jer posjeduje prije svega idejnu poruku. U suštini sve pjesme mogu se spojiti u jednu koja ne gubi ni duhovnu snagu, ni idejnu poruku na putu od kolijevke do kabura, od izovra ljepote do pricipa. I kad smo kod principa treba se zadržati na normu karaktera:
„Sve št0 sam na seždi šapnula
procvetalo mi je.
Sve što sam ljudima rekla
Uvenulo je.“
Idealna jednostavnost u kojoj Anela otvorenih očiju, srca i duše istražuje puteve duhovne baštine svoje i naroda kom po rođenju pripada.
Ide duboko u psihološkomoralnu duhovnu analizu s porukom u pjesmi: “Čovjek i žena“ da joj mogu pozavidjeti mnogi pedagozi s orijentalnim pogledima na svijet:
„I kad jednom život
udari bičom okrutnosti
i sunce gori u njedrima
ruku pod ruku
do dženneta.“
Suvišna je analiza stiha, ideje i poruke, sve je to cjelina i ništa više ni manje:
„Ne znam kako je Hatidži bilo
dok si joj glavu na krilo spuštao, al’
znam da se srce moje na sitne komade dijeli
od pomisli same, kad bi te oči ugledale
sred Edemske bašče.“
Svi njeni stihovi su plod sopstvenog hoda u vremenu i prostoru bez bilo kakvog kolebanja pred apsulutnom istinom. Baš u ovome je ljepota Aneline poezije:
„Neka te nema u mojim mislima
ako ne znaš koje je boje srce moje.
Pogledaj me u oči.“
Ljubav usmjerena prema svjetlosti, nurli da se riječi pretvore u elektone kosmosa sa iskonskom porukom mudrosti. Ovo je ta magična nostalgija Anele koja u svakom momentu čovjeka opominje, usmjerava, postavlja pitanje postojil’ zbog cilja ili je samo nekakav gubitnik i ništa više:
„Bila sam tvoja kruna
al’ nisi znao da je nosiš.“
Snažna poruka i ocjena iskazana pomoću stiha. Ako bi smo Anelinu sagu sveli na idejne-ljudske- pjesničke poruke oblikovali bi seharu jenog vremena i lik naše Bihorke-Bošnjake:
„Bitno je samo
šta se u tebi zbiva,
šta gasne, a šta tinja.“
Dosledna svojoj osnovnoj inspiraciji, Anela Fetić formuliše naglašene humanistički intonirane dileme, kroz nedoumice sa kojima je suočena i koje potresaju idejnoduhovno poimanje ishodanog puta:
„Nikad ne zaboravi
ko te je odmarao
kada te život umarao.“
Zaborav je opaka bolest. Sve što se ne zapiše i ne ponavlja se to se zaboravi. To dobro Bošnjaci znaju i Anela opominje da se ništa ne zaboravlja:
„Ti koja previjaš srčane rane
i snagom pronicljivosti svoje,
svaku šuhbu pod noge bacaš,
digni glavu pred teškom sumnjom,
i svakom ološu znanjem
omču stegni oko vrata.“
Druga strana pouke je što dalje držati ruke od zlih ljudi, te specifična, unikatna misaona odlučnost duhovnih narativa:
„Za tvoje riječi pune
elegija riječ jedino
ostaje.“
U ovom kontekstu iako je Anelina zbirka stihova poruka sa karakterističnim izlivom pjesničkih emocija i osjećanja ne parališe lirsku konponentu lijepih uspona i padova na putu postojanja:
„Principi su tu da se poštuju,
a ne da se gaze!
Slijepe su staze
na kojima čovjek
gazi i staje,
jer mu Niko i Neko
tako nalaže.“
Jasno je trasiran pjesnički put Anele Fetić. Jasno definiše moralne vrijednosti i o njima nema dileme, nema rasprave, ni nagađanja.
Pažljivo sam pročitao svaki stih i slobodno mogu reći uživao sam povezujući ideje i poruke utkane u vrijeme u kom piše Anela Fetić. Za to preporučujem ovu zbirku čitateljima da misaono odrede sebe i svoje mjesto u vremenu i prostoru.
