Redakcija Pjesma Selme Kopić ”Šta ćemo ostaviti djeci” odabrana je među deset najboljih pjesama u Bosni i Hercegovini na konkursu za Evropski pjesnički turnir. Žiri u sastavu: Zvonimir Radeljković, predsjednik, Ferida Duraković, članica, i Hadžem Hajdarević, član, odabrao je pjesme: Asmira Kujovića, Ranka Pavlovića, Ljubice Ostojić, Zejćira Hasića, Jagode Iličić, Nedžada Maksumića, Dragoslava Dedovića, Aleksandra Kukoljca, Selme Kopić i Senke Marić-Šarić. Pobjednička pjesma je pjesma Senke Marić- Šarić pod nazivom ”Dobro je” i predstavljat će Bosnu i Hercegovinu na međunarodnim pjesničkim turnirima u Sarajevu, Zalaersegu (Mađarska) i Mariboru (Slovenija). Među predstavnicima sedam zemalja bit će odabran i Vitez evropskog pjesništva za 2013. godinu.
Selma Kopić
ŠTA ĆEMO OSTAVITI DJECI
I bi rat. I prođe.
Promijenismo stan, unesosmo nove polovne stvari.
Sa nama useli i nekoliko viška.
Platu primamo: čekamo mjesec, trošimo sedmicu.
Plac je zarastao u korov.
Prijatelji ne dolaze, niti zovu –
ni oni u bijelom svijetu, ni oni ovdje.
U pasošu nema pečata,
nema praznika, rođendana, godišnjica…
Sahranimo ponekad nekog dragog.
Živimo na dug i svađamo se
i žderemo što smo dužni.
Djeca se uz nas guše, mi gušimo jedno drugo.
Pritisne mračna šutnja vikendom,
pijane rasprave radnim danima.
Voljet ćemo se na onom svijetu,
na ovom to, svakako, nismo znali.
Sada je kasno
i uplašila bi nas nježnost
kada bismo je i probuditi pokušali.
Ali, nema volje.
Želje su u ladici neostvarenih snova,
dodir najskuplji nedostupan lijek,
osmijeh duboko zakopano blago.
Ono što radimo djeci i sebi je grijeh
i kukavički ga činimo
jer nas je strah prekinuti
lance navika i tuđih očekivanja.
Mi ne čekamo više ništa.
Proljeće bude i prođe, dan ode i opet dođe…
Godine bacamo niz rijeku.
A voljet ćemo se, ima vremena,
na onom svijetu, u drugom životu,
tamo gdje je šutnja zabranjeno sredstvo i oružje,
tamo gdje su teške riječi najteže krivično djelo,
tamo gdje je svaki dan praznik,
pa ti je svejedno i ako ga uludo potrošiš
jer drugi će odmah sutra doći.
Kako da svojoj djeci pogledamo u oči?
Neće prepoznati sreću ni kad im u krilo sjedne.
Uplašit će ih osmijeh, dodir, topla riječ.
Plašit će se da upotrijebe pasoš, jezik…
Iako mnogo imaju da daju,
neće znati ništa o darivanju, ni primanju.
Ne ugledajte se na nas što smo se stari i umorni rodili!
Zaboravite nas k’o da se nismo nikad ni dogodili!
Bolje da izgledate k’o da ste s Marsa pali.
Sve naše loše navike za vas nek’ budu znaci upozorenja.
Zapamtite da ruke su za dodire i zagrljaje,
da postelja nije samo da se u nju umoran svališ,
da je topla samo kad se uz drugo tijelo griješ!
Zapamtite da svaka riječ koja se kaže il’ čuje
ne mora da ubija i da truje!
Ima i onih koje spasonosno liječe.
Radujte se svakom proljeću, novom danu!
Ne živite u mraku, otvorite oči i pokažite se svijetu!
Raširite krila i uživajte u letu!
A nas koji smo se stari i umorni rodili,
zaboravite, zaboravite
k’o da se nismo se nikad ni dogodili!
