BESMRTNOST
Blistav osmijeh u zjenici djeteta,
razdragan korak po baščaršijskom sokaku,
Laura, bajna, Papo Bohoreta,
a nedugo zatim – godine u mraku.
Moj tok svijesti – svjedok je trajanja,
nekad devocije i kosmičkog sklada,
… oni ne pokazaše ni trunku kajanja,
moj grad i danas, al’ od svojih, strada.
Bogomolje naše, uspravne i gorde,
stradaše nedužne, zbog lažne krivice,
krvoločne, primitivne i dušmanske horde,
zbrisaše im znano, to urbano lice.
Od pupčane vrpce, omča se stvorila,
što ladino uguši, zakla mog imama,
pod nogama Bosne, jama se otvorila,
gdje nas povukoše, bez iole srama.
Ali znajte braćo, posustati neću,
granate, nit’ kȁme, duh mi ne ubiše,
neumorno živim ja za vašu sreću,
kad vam osmijeh širim, mene je sve više!
N.B. Ovdje je opjevan životni put i nesebično pregalaštvo profesora Midhata Riđanovića, našeg velikog (i principijelnog) humaniste, koji hrabro i prisebno prkosi vremenu… ali i današnjoj (nimalo zavidnoj) političkoj situaciji.