Redakcija Lirski izraz usko je povezan sa poetskom inspiracijom – jedno drugo nadopunjuju, a da pritom nije riječ o punoj komplementarnosti. To bi značilo da lirski izraz ne može zamijeniti inspiraciju, niti nadahutost može prikriti sve manjkavosti umjetničkog izraza. Dakle, prvi kriterijum koji mora zadovoljiti svako ko se lati pjesničkog zanata sastoji se od dva zahtjeva (imperativa) – nikada ne treba pisati bez nadahnuća i potrebno je kontinuirano brusiti svoj poetski izraz.
Lirski izraz (izričaj, umijeće) unapređuje se čitanjem i izučavanjem autentičnog izraza velikih poeta. Nabrojaću samo neke: Miroslav Mika Antić, Jovan Dučić, Branko Radičević, Desanka Maksimović, Mehmedalija Mak Dizdar, Miloš Crnjanski, Aleksa Šantić, Sergej Jesenjin, Marina Cvetajeva, Vilijam Blejk, Šarl Bodler, Pol Verlen, Stefan Malarme, Lord Gordon Bajron, Čarls Bukovski… Proučavanjem njihovog karakterističnog, originalnog stila stiče se osjećaj za poeziju, te intimno cijenjenje ove književne forme, usvajajući je kao svoj modus vivendi. Tek onda kada određenu vrijednost prigrlimo kao svoju, možemo steći osjećaj o njoj kao o nečemu što je neraskidivi dio našeg fenomenološkog (doživljajnog) polja i svijeta kvaliteta (odnosno, okvira u koji pohranjujemo sve ono što nas čini sretnim, sigurnim u sebe, smirenim, motivisanim i inspirisanim). U početku nije loše usvojiti određene karakteristike stila pisanja ovih pjesnika, a kasnije sami trebamo uobličiti svoj stil. Kako on ne bi bio izvještačen, literarno usavršavanje treba uključiti i određeni stepen spontanog samorazvoja. Nema prave umjetnosti bez izvjesne primjese slobode, spontanosti i ”razigranosti”.
Uz to, nužno je proučavati teoriju književnosti, bazirajući se na stilske figure (izražajna sredstva), koje su osnovno oruđe svakog poete. Još jedan bitan pjesnički alat je versifikacija, a preporučuje se da pjesnik–u–nastajanju poznaje gotovo sve moguće forme (i vrste) pjesama (refleksivne, ljubavne, haiku, gazele, glose, sonete…). Matematičar mora poznavati brojeve i simbole, te pravila uspostavljanja odnosa između njih (različite operacije i relacije). Filozof treba proučiti istoriju svoje oblasti, poznavati sve velike teoretičare bitka, spoznaje, etike i estetike, kao i zakonitosti po kojima se dolazi do određenog oblika valjane misli (sud, zaključak, dokaz…). Slikar mora biti upoznat sa svim glavnim pravcima likovne kulture i izraza, a treba i usavršiti tehniku kojoj se odlučio posvetiti, kako bi se mogao izraziti na neponovljiv, njemu svojstven način. Zato ne trebamo lamentirati nad činjenicom da i pjesnik mora steći određeni stepen znanja i vještina kako bi se bavio svojim ”poslom”.
Inspiracija je stanje koje dolazi naglo, često potaknuto nekim emocionalno obojenim događajem i/ili doživljajem. Ona traži našu pažnju i, ukoliko joj se ne posvetimo, brzo ”gubi interesovanje”, iščezavajući s našeg lirskog horizonta. Pjesnička muza nije samo npr. osoba koju jako volimo i koja nas inspiriše, ona je nadahuće sâmo po sebi. Možemo je nazvati i kreativno ja, umjetničko vrelo, kao i lirski udah. Inspiracija čini naše pjesme živim, ”vitalnim” i besmrtnim.
Često nailazim na pjesme koje su emocionalno prazne, doživljajno šuplje i stupidno bukvalne. Ovdje nema govora o autentičnoj inspiraciji, tom ”onostranom” nadahnuću. Ali, ima i onih koji svojim stihovima apolonijski zbore o vječnim temama, jezikom univerzalnog svjedočenja o nutrini naše ličnosti i težišnoj tački ljudskosti. Kako govore, tako ih osjećamo, kako pjevaju, tako ih doživljavamo. Što više otkrivaju, i mi se otvaramo, poput nestrpljivih pupoljaka koji s ranog proljeća žele izustiti da i oni ”konja za trku imaju”. Ako nas pjesma ne gane niti natjera na plač, čežnju, nadu, saosjećanje ili okeansko osjećanje (jedinstvo sa cijelim živim i neživim svijetom), znajte da je riječ o škartu, još jednom jadnom promašaju, tj. o ”ostvarenju” unaprijed osuđenom na fijasko. Dakle, drugi kriterijum je prenošenje i ostavljanje dojma na čitaoce.
Pjesma bez bar nekoliko stilskih figura (npr. epiteta, metafore, poređenja, gradacije, personifikacije, apostrofe, anafore, epifore, asonance, aliteracije, simbola, oksimorona) najčešće je nalik ogoljenoj fasadi neke stare zgrade, koja će se uskoro i sama srušiti. Lirika mora biti ”glasna”, ”mirisna” (ili vonjava), ”ukusna” (ili bljutava), slikovita i ”dodirljiva”. Drugim riječima, treba zaposliti gotovo sva čitaočeva čula, tj. biti sinestetična. Stilska izražajna sredstva (bili to tropi, figure dikcije, misli ili konstrukcije) su, dakle, ukrasi koje ne smijemo zaobići. Međutim, ukoliko se koriste usiljeno, u vidu pretjeranog ”kićenja” stihova i strofa, mogu samo postići kontraefekat. Tako će pjesma postati neugledna deponija stilskih rogobatnosti, izazivajući bujicu nedovoljno jasnih, često i nespojivih slika koje će nemilosrdno preplaviti našeg čitaoca (naročito onog istančanog ukusa i odmjerenog umjetničkog izraza). Dakle, ključni momenat lirike je njena stilska doziranost, uz razumnu, suvislu i odmjerenu dotjeranost. Ovo je treći kriterijum koji treba zadovoljiti, kako bi poezija bila kvalitetna, odnosno ”pitka” i očaravajuća.
Često se dešava da pjesnik upotrebljava sljedeće riječi: ljubav, ”volim je”, čežnja, sreća, sunce, nebo, more, tuga, strah, život, ruža, bašta i slično (naravno, ove riječi mogu biti naslov neke pjesme, ali nipošto uobičajena leksika vještog poete). Ovo su, u poeziji, previše opšti i doslovni termini koji samo narušavaju ličnu ideju, doživljaj ili poruku koju je poeta namjeravao prenijeti svojim čitaocima. Jedino što se u ovom slučaju prenosi je sljedeće: ”Nisam vam rekao ništa novo. Ovo je opštepoznat fenomen i ne bih se njime mnogo bavio”. Dakle, ovi generalni termini se moraju razraditi i izraziti u duhu vlastitog stila.
Zato je bolje upotrijebiti neku od ovih formulacija: ”Zatičem sebe u modrim dubinama njenih očiju i čini mi se da se više nikada neću otisnuti na pučinu nit’ isplivati na puste obale ovoga svijeta. Ovdje je sve mirno, a gore sve glasno” (pjesnik koristi epitete i metaforu, kako bi nam dočarao ugodu koju osjeća dok je sa svojom voljenom, jasno nam dajući do znanja da je ovo iskustvo bolje i prijatnije od svega onoga što je doživio i što bi mogao doživjeti) ili ”Rapsodija prkosna bluda – žari, žeže, evo cijepa zrak, časovnike razvlači, zemlju tlači… Iščekujem prvi sumrak, dok se pod kožu gladna jara podvlači” (ovako bi pjesnik mogao opisati nepodnošljivo julsko sunce – ono je uporno, dosadno, nemilosrdno, teži da sagori i onaj posljednji atom svježine koji nam je ostao, dok pjesnik vapi za sumrakom, oslobođenjem od ove toplotne pošasti). Umjesto prvog primjera, pjesnik–amater je mogao napisati: ”Volim je najviše na svijetu i dobro mi je s njom” ili ” Ona je moje more”. Umjesto drugog primjera, ovaj isti samozvani poeta mogao se ovako izraziti: ”Sunce mi oduzima život” ili ”Baš je dosadno ovo ljetnje sunce. Jako dosadno”. Stoga je četvrti kriterijum razrađivanje opštih mjesta i pojmova.
Sljedeći zahtjev koji se postavlja pred novopečenog pjesnika je uspostavljanje logične strukture pjesme (smislenost, suvislost). Ako ni sam pjesnik nije znao šta želi reći, ili to ne zna adekvatno prenijeti svojoj ”publici”, pjesma će biti haotična, u krajnjoj liniji – besmislena. Naravno da je poželjno da pjesma na prvi mah ne bude posve jasna čitaocima, već da sami odgonetaju njen dublji smisao. To znači da nije bukvalna, trivijalna, uobičajena. Međutim, ukoliko je ona, uz uporan trud i zalaganje angažovanog čitaoca, poprilično nedorečena i puna nejasnih kontradiktornosti, pjesnik je mora preraditi, odnosno učiniti smislenijom.
Šesti kriterijum se tiče ekonomičnosti (načelo kvaliteta naspram kvantiteta). U slučaju da nije potrebno podrobno opisivati svaki svoj doživljaj ili detaljno ”razraditi” svaku sliku, odnosno motiv, pjesnik se odlučuje za što kraću formu pjesme. Kada je riječ o pjesničkom doživljaju tzv. ”svjetskog bola”, on ga može minuciozno verbalizirati (stvarajući od toga podužu pjesmu), samo ukoliko zaista želi čitaoca staviti u svoju poziciju i prenijeti mu svoje nepregledno breme. S druge strane, ako se poeta rukovodi samo jednim, prilično jednostavnim motivom (ili grupom povezanih statičnih/dinamičnih motiva), često je dovoljna jedna strofa (ili možda samo stih) kojom će se uobličiti ovakav motiv. Dakle, preporuka je: ne pretjerivati, jer kvantitet često može ”nadglasati” kvalitet i umanjiti umjetničku vrijednost novostvorenog lirskog djela.
Posljednji kriterijum odnosi se na lirski/pjesnički ideal. Riječ je o težnji poete da koristi što više rime u svojim pjesmama, jer pjesma treba (bar donekle) biti pjevljiva (odatle joj i naziv, zar ne?). Osim toga, u ovoj književnoj vrsti akcenat nije na pripovijedanju, događajima, zapletima i istoričnosti, već na vještom dočaravanju nekog jedinstvenog, intimnog doživljaja. Ovdje se slavi, slijedi i prenosi nepregledni i neiscrpno začudni svijet osjećanja, bila ona prijatna ili ne. Dakle, pjesnik je mesija, odnosno medijum između materijalnog i nematerijalnog univerzuma, fantazije i zbilje, nemogućeg i mogućeg, iracionalnog i razumskog, budućnosti i prošlosti, potencijalnog i datog, duhovnog i svjetovnog (ovozemaljskog). On nije novinar, dokumentarista, nepristrasni posmatrač ili skeptični naučnik. Poeta je maštoviti vizionar, subjekat i objekat svog iskustva, ponovni stvaralac već stvorenog.
Na kraju vas pozivam da odaberete nekoliko pjesama, te stil njihovih autora procijenite po navedenim kriterijima. Tako ćete najbolje steći pravi utisak (i svijest) o tome šta je kvalitetna poezija, a šta prosto pokušaj bez nadahnuća ili neuspjela kopija nečijeg stilskog izraza.
Selman Repišti,
5. 6. 2015.
