Redakcija Jedan je dovoljan za početak rata, dok za pomirenje i ostvarenje trajnog mira, potrebno je najmanje dvoje (a nekada troje i više) i proces traje jako dugo – u nekim slučajevima traje više generacija.
Balkan je osjetljiv region sa jako ponosnim ljudima u svim državama, što je jako često problem kada “big brother” pokušava da ostvari mir među njima na pogrešan način.
Jedna scena: dvoje male djece se igraju, a treći koji je bio stariji – nazvat ćemo ga “big brother” – ubacio je jednu igračku među njih da vidi šta će se desiti. Oboje djece su htjela igračku i počeli su da se prepiru ko je prvi vidio, ko treba prvi da se igra … ”Big brother” koji je promatrao prepirku ušao je među njih i rekao da nema smisla da se prepiru. Predložio je da problem riješe na slijedeći način: onaj koji prvi pljune u njegovu ruku dobit će igračku da se prvi igra. Ne sluteći ništa, mališani su pristali na takav dogovor. Međutim “big brother” ih je postavio licem u lice i stavio ruku među njih. Na poziv “sad” sklonio je ruku na dolje, a oni su jedan drugog pljunuli u lice. Tek tada je počela bitka – rat je krenuo- a “big brother” je uživao. Nakon izvjesnog vremena, „big brother“ se umiješao, uspio da ih razdvoji i prekine bitku. Međutim, proces pomirenja trajao je dugo. Nakon prepirke nisu htjeli razgovarati međusobno, sve dok „big brother“ se nije izvinuo obojici, preuzeo odgovornost za njihovu svađu i pozvao ih na sladoled.
Iz ove priče možemo zaključiti:
- Dvije strane su bile u miru dok se treća strana nije umiješala
- Dvije strane nisu mogle da postignu sporazum bez trećeg (Uzročnika svađe)
Može li dio ove priče da se preslika na Balkan?
Da bi se razumjela perspektiva razvoja, neophodno je ustanoviti tačnu dijagnozu trenutne situacije. Da li su balkanske zemlje, zemlje nerazvijene demokratije ili nerazvijene ekonomije – ili oboje. Susrećemo se sa zemljama sa devastiranom ekonomijom kao što je Bosna i Hercegovina, sa protjeranim i premještenim ljudima kao što su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, sa dežolatnim područjima – ljudi napuštaju sopstvene zemlje u pravcu Zapada – skoro sve balkanske zemlje su time pogođene. Preko milion ljudi je napustilo Bugarsku nakon pristupanja EU, broj stručnih ljudi koji ostaju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugim balkanskim zemljama je u zadnje vrijeme osjetno smanjen.
U nekim državama kao Bosna i Makedonija, faktori koji odlučuju budući razvoj mogu biti podijeljeni u dvije kategorije, unutrašnje i vanjske, mada ih je teško razdvojiti jer su međusobno povezani. Ove dvije države imaju međusobnih sličnosti, unutrašnji proces izgradnje nacije i vanjski proces pomirenja sa susjednim državama. Kao i kod razvijenih zemalja, preduslov razvoja društva je razvoj ekonomije. S druge strane, ekonomija se može razvijati samo u stabilnim regijama, bez tenzija i permanentnog straha od vanjskog uticaja, koji se vrlo često proklamiše putem lokalnih političara zbog njihovih ličnih razloga.
Kada će trajno pomirenje biti ostvareno na Balkanu, zavisi od vremena kada će istina biti prihvaćena od svih strana.
Rane mogu da budu zaliječene samo nakon bolnog procesa traženja historijske istine. Na žalost, istina je promjenjiva kategorija – istina od prije 30 godina (ili 100), danas je drugačija. U mnogim slučajevima različite nacije imaju različite činjenice o jednom događaju. Za jedne je agresor, za druge branilac, za jedne heroj, za druge žrtva … Ali ukoliko se ne utvrdi istina za sve, slijedeće generacije će imati istu dilemu i oslanjat će se na nekorektne priče a ne na istinitu historiju.
Da bi imali prihvatljivu istinu za sve, historičari nacija na Balkanu, treba da urade svoj domaći zadatak i kreiraju nove knjige koje će pozivati na razumijevanje među nacijama, koje će objasniti da je saradnja među nacijama bolji vid interakcije.
Školske knjige koje heroiziraju sopstvenu naciju i istovremeno pišu negativno o drugim nacijama, u prvom redu zamagljuju oči sopstvenom narodu i pogrešno vode buduće generacije.
Da li zbilja treba da se slavi događaj koji se desio 100, 300 ili 600 godina ranije stavljajući teret na ramena generacijama koje dolaze, ili da se organizuje zajedničko obilježavanje i sjećanje na događaje uključujući sve učesnike?
Mnoge zemlje već rade to, kao što su Francuska i Njemačka koje zajedno obilježavaju Drugi svjetski rat i sarađuju za bolju budućnost obje zemlje.
Slijedeći dobar primjer je “Meletta”. Bitka 1916. u Italiji u kojoj je druga Bošnjačka regimenta u sastavu Austro-Ugarske monarhije pobijedila Italijane i osvojila brdo Monte Meletta u sjevernoj Italiji. Sada tri države Italija, Austrija i Bosna i Hercegovina obilježavaju ovaj događaj zajedno, svaki put u drugoj državi, bez slavljenja pobjednika, već sjećanjem na žrtve svih strana sa ciljem – da se takvo što više ne ponovi. Ova komemoracija je doprinos razumijevanju naroda, bez tenzija sa porukom da je saradnja bolji vid interakcije.
Slične manifestacije na Balkanu bile bi dobro došle za ozdravljenje historije.
Srebrenica, u ovom slučaju, nudi mogućnost pomirenja između Bosne i Hercegovine i Srbije, Jasenovac između Hrvatske i Srbije, a možda najveća mogućnost za Balkan bila bi zajednička komemoracija bitke na Kosovu (1389) između Srbije, Turske i Kosova (i Metohije). Bez tih historijskih pomirenja, mala je nada za trajno pomirenje na Balkanu.
U slučaju Srebrenice, Srbija nosi naljepnicu “genocidne nacije”, a Bosna i Hercegovina status “najveće žrtve” koju servira domaća naracija. Bez historijske rehabilitacije, neće biti doprinosa stabilnosti i pomirenju. U slučaju Kosova, uticaj je mnogo veći jer je više nacija uključeno: Srbija, Turska, Kosovo (i Metohija), Albanija pa i Bosna i Hercegovina i CrnaGora. To znači da je ključ pomirenja na Balkanu u Beogradu.
Mada je pomirenje kompleksan zadatak, zahtijeva razumijevanje stvari za buduću saradnju, bez njega nema buduće koegzistencije.
Za ovaj korak potrebne su vođe sa razumijevanjem i kuražom, sa vizijom, ne samo za svoju regiju već i za razvoj okruzenja, sa kuražom da se suprotstave nacionalizmu, sa kuražom o drugačijoj interpretaciji historije, sa kuražom da prihvati susjeda s duge strane rijeke, jer za njega rijeka teče desno, a za komšiju s druge strane rijeka teče lijevo.
Ono što se može uočiti je uticaj religije u regionu na svim stranama. Slika koja je bila prije 30 godina, sada je skoro potpuno drugačija. Da li su ljudi sada postali više religiozni ili pokušavaju da svoj nacionalizam artikulišu kroz religiju. Uočava se simbioza vodećih stranaka i vjerskih zajednica radi zaštite ličnih pozicija.
U jednoj diskusiji sa bosanskim katolikom u Minhenu, koji je tvrdio da je bolji katolik i Hrvat od ljudi u Hrvatskoj, ponavljao je više puta “moja Hrvatska”. Pitao sam ga šta je njegovo u Hrvatskoj ili u Zagrebu. Nije bilo ništa što bi njemu lično pripadalo. Ali kako nije mogao da nađe posao u svojoj Hrvatskoj niti u Bosni i Hercegovini, uputio se u Njemačku.
U državama koje su nastala nakon raspada Jugoslavije, ratni profiteri su postali vlasnici industrijskih pogona, koje su onda polahko uništavali. Vlasništvo se koncentrisalo na mali broj ljudi, dok većina populacije ne vidi alternativu za sebe ili za djecu. Sadašnje vođe imaju dodatni zadatak rješavanja unutrašnjeg mira, prije nego započnu pomirenje sa susjedima, no pitanje je da li su u mogućnosti da to provedu.
Dodatni aspekt je “big brother”
U mnogim konfliktima između dvije zemlje, treća strana ima interes u konfliktu, da bi profitirala kasnije kao spasilac demokratije. Bosna i Hercegovina ne može riješiti svoj problem bez međunarodne zajednice jer je „big brother“ jedan od uzročnika problema. Također u slučaju Makedonije, Kosova (i Metohije)… Dok „big brother“ ne preuzme odgovornost, prizna grešku, prekine eksperiment koji ne može funkcionisati, sudionici neće moći napraviti dogovor i postići pomirenje. Mora se napraviti obruč sa prečnikom većim od lopte da bi se poentiralo. Bez toga, bez maršal plana za ekonomski razvoj za Balkan, proces pomirenja može potrajati niz generacija.
Vođe treba da prestanu objašnjavati razlike među nacijama, ili kako prof. Anis Bajraktarević kaže: ”Neka prestanu hraniti razlike”, treba da nađu zajedničko razumijevanje, ne čekati na nešto što se ne može riješiti već uraditi ono što se može. Sa malim pomacima u pravom pravcu, ljudi će vidjeti svjetlo na kraju tunela.
Ukoliko svako se potrudi da čini dobro, povećavaju se šanse da svako ima koristi od toga.
________________
Autor je predsjednik Bosanskog Akademskog Društva u Austriji,
Manager u firmi Schindler za razvoj projekata pokretnih stepenica za metroe i aerodrome.
Sudski vještak za mašinstvo u Austriji
