Redakcija 
Dejtonskim sporazumom, obilježena je era koja još nije završena. Do kada će trajati, ponajmanje zavisi od lokalnih sudionika koji su u obavezi svome narodu da pokažu rezultate.
Međutim rezultata nema i neće ih biti bez značajnih promjena društva.
Da bismo razumjeli zašto ne može biti rezultata, dvije priče:
Na jednoj međunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini u Beču, postavio sam pitanje Gerhardu Buseku – koordinatoru za Balkan: “Znamo ko je dobio i ko izgubio u ratu, ali ko je zakazao?” Odgovor je bio: “Pa, vaši političari dolje.”
Nakon tog odgovora, ispričao sam mu adaptirani stari bosanski vic: “Zamislite da ja organizujem jednu košarkašku utakmicu u kojoj definišem polje, broj igrača i ostale tehničke parametre i zahtijevam da sudionici poentiraju. Nakon prvog dijela rezultat stoji nula-nula, a sudionici potpuno mokri od znoja pokušavajući poentirati – u košarci nezamislivo. Na kraju se ispostavi da je prečnik lopte veći od prečnika obruča. Da li su sada zakazali sudionici ili onaj ko je organizovao takvu utakmicu?”
Naravno, Busek se zacrvenio na to i ušutio.
Dakle, ne mogu se očekivati rezultati ukoliko nema pretpostavki da se rezultat napravi, što bi naš narod rekao, ne možeš praviti burek od svačega.
Jedna druga priča će biti još slikovitija.
Davno, u jednom malom američkom gradu, policajac je zaustavio jedan automobil, jer je vidio pištolj u njemu. Dvojica koja su sjedila u automobilu bila su privedena u policijsku stanicu, jer nisu za pištolj imali dozvolu, da daju izjavu o nedozvoljenom nošenju oružja. Radi neposjedovanja dozvole, slijedila je i kazna od po dvije godine. Jednom sudiji je na um palo da ih optuži za pljačku banke u susjednom gradu. Nije imao nikakvih dokaza, ali su iz radoznalosti pokušali da vide kako se uhapšenici ponašaju.
Uslijedilo je razdvajanje u posebne ćelije. Kada su bili razdvojeni, ispitivač je prvom čovjeku rekao kako su opljačkali banku u susjednom gradu i ukoliko prizna, bit će slobodan, a drugi će dobiti 10 godina zatvora. To isto je ispričao i drugome, a onda napravio pauzu.
Na početku te procedure obojica su negirala sve optužbe, ali kako je vrijeme promicalo, nastajale su promjene. Počeli su da razmišljaju: Šta ako onaj drugi prizna, šta ako me iznevjeri, možda i nije tako dobar drug… Ispitivač je povećavao pritisak izjavama kako onaj drugi već drugačije razmišlja i dobro bi bilo da što prije prizna, jer će izbjeći kaznu koju će sigurno dobiti, pošto će onaj drugi priznati. Na kraju su oba priznala i dobili kaznu po deset godina zatvora, jer se ispostavilo da su stvarno njih dvojica opljačkali banku. A da su sarađivali i jedan drugom vjerovali, ne bi se desilo nista više od kazne za nošenje oružja, jer zaista nije bilo nikakvih dokaza.
Ova priča detaljnije obrađena u knjizi “Super cooperators” matematičara Martina Nowaka predavača na Univerzitetu Oxford i Harvard, poznata pod imenom “Prisoners dilemma” – zatvorenička dilema, pokazuje da nema matematičkog rješenja za ovaj fenomen. Međutim, također je matematički dokazano da ukoliko postoji saradnja, tada je i uspjeh u društvima veći.
Zašto sada ova priča: U Bosni i Hercegovini su tri člana Predsjedništva koja ne mogu nikako da se dogovore o boljitku države. Ukoliko je sa dva sudionika broj problema četiri (mora se računati da problem imaju sami sa sobom, plus interaktivni problem saradnje međusobno), što znači da broj interakcija (problema) raste sa potencijom broja sudionika u donošenju odluka. Onda u slučaju Bosne i Hercegovine, broj problema raste eksponencijalno na dvadeset sedam (tri na treću potenciju), što umnogome otežava konsenzus. Stiče se dojam da ukoliko se dva dogovaraju, treći automatski misli da rade protiv njega i čini tada sve da ne dođe do dogovora između te dvojice. Dakle, nedostatak saradnje automatski dovodi do nedostatka napretka društva.
Međutim, oni niti mogu, a niti hoće da promijene veličinu lopte, jer se u međuvremenu broj naviknutih na taj sistem proširio i dostigao zabrinjavajuću veličinu, tako da i onaj ko je napravio sistem, imao bi poteškoća da poveća barem obruč, kako bi se moglo poentirati.
Jedan od puteva izlaska iz obruča jeste i prestanak življenja sa teorijom žrtve. Zakovani sopstvenim obručima, živeći u lažnoj nadi de će neko drugi riješiti problem, živeći kao gubitnik (žrtva), društvo ne ostaje u status-quo, nego tone dublje unazad. Teorija žrtve sputava, jer ne dozvoljava razvoj duha. Teorija pobjednika s druge strane, unosi pozitivnu energiju, ljudi su spremni da se angažuju jer vide svjetlo na kraju tunela, osjeća se pozitivna klima u svakom razgovoru – spremni su na saradnju.
Promjena načina razmišljanja i preobražaj žrtve u pobjednika može se nekada vrlo jednostavno artikulisati, što pokazuje slijedeći primjer iz jednog starog filma: Dva momka se prepiru oko djevojke i na kraju prepirke, ne nalazeći dogovor, žele na dvoboj uz izjavu: ko pobjedi – njemu djevojka. Djevojka to sluša i zaustavlja ih izjavljujući: Ko pobjedi – pripast će meni.
Međutim, promjena se mora i htjeti, a ne samo željeti, jer htijenje podrazumijeva aktivno djelovanje.
Promjena situcije, a time i napredak društva, će umnogome zavisiti od toga koliko brzo će ljudi u Bosni i Hercegovini da prestanu živjeti sa teorijom žrtve, jer On neće promijeniti situaciju jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.
_________________
Autor je predsjednik “Bosanskog Akademskog Društva u Austriji”
