Sjećate li se možda starih avlija… Avlija je bila svojevrsna dnevna soba pod otvorenim nebom, mjesto gdje se provodilo dosta vremena tokom godine, a posebno za vrijeme lijepih dana kada se veliki dio dnevnih aktivnosti porodice odvijao u avliji.
U avlijama je vladao red i čistoća jer je bila ogledalo domaćina i domaćice. Svako jutro bi se avlija brisala brezovom metlom i prala kaldrma. Posebno su se avlije čistile i uređivale s proljeća, pred mjesec posta Ramazan i pred oba Bajrama.
Veličina avlije je zavisila prije svega od imovinskog stanja njenog vlasnika, ali je svakako zauzimala cijeli slobodni prostor od ulazne kapije do kuće. Oblik je uvijek bio geometrijski pravilan, pravougaoni, uz izgradnju podzida na lokacijama sa nagibom. Avlija je zauzimala centralno mjesto u okviru stambenog kompleksa i svojim položajem i funkcijom predstavljala je nastavak kuće.
Kuća je uvijek bila povučena prema sredini parcele, a ispred nje se nalazila avlija čime se stvarala dubina u prostoru. U kuću, odnosno avliju se ulazilo s ulice kroz drvenu kapiju koja je često bila naglašena, dekorisana i zaštićena malim krovom. Veličina kapije bila je tolika da je kroz nju mogao proći konj pod tovarom. Pored velike kapije, tu je postojala i mala, koja je bila njen sastavni dio, ali je bila u mjerilu čovjeka.
Prostor između kapije i ulaznih vrata od kuće obavezno je kaldrmisan a često je to bio slučaj sa cijelom avlijom. Kaldrma je postavljana na ravnu zemljanu podlogu i imala je vrlo značajnu ulogu u održavanju higijene te je uvijek bila prisutna u avlijama. Značajna je bila i u komunikacionom smislu zbog čega je trebala biti ugodna za kretanje. Uspješno oblikovana kaldrma u prvom redu zavisila je od odabranog materijala i njegove veličine. Tako su pravljene kaldrme od rječnih oblutaka, kamenih ploča i kamenja različitog oblika i veličine. Izrada kaldrme od prirodnog kamena imala je grubu strukturu i više se koristila za ulice i sokake.
Na vratima skoro svake gradske avlije ili kuće nalazila se gvozdena halka. Na tu halku je udarao onaj koji je želio da uđe u avliju ili kuću. Adet je bio da se halkom zahlupa tri puta, dok neko od ukućana ne izađe pred musafira i ne poželi mu dobrodošlicu: hošđeldun, hajde bujrum!
Sjećate li se možda starih avlija popločanih riječnim bijelim i šarenim kamenjem. Avlije su se blještale od kamena između kojih je izbijala trava zbog čega je podsjećala na prirodni ćilim. U avlijama se nalazio drveni ahar i natkriveni hambar. Avlije su bile opasane tarabama i u njih se ulazilo na mala i velika vrata…
U tim i takvim avlijama postojalo je jedno mjesto gdje je bilo puno zasađenog cvijeća svih boja i lijepog mirisa, nema kakvog nema. Pogađate, najviše je bilo đulbehara…
Pokušajte samo na trenutak da sklopite oči, zamislite avliju ravnu ko tepsiju i ispred crnu visoku kapiju sa strehom od šindre i vratnicom malom, sa truhlim i krivim drvenim mandalom. Preskočite li avlijski prag, osjetićete miris đula, i nećete moći da se otmete utisku da vas taj miris ne odvede u djetinjstvo i sjećanje kada su u baščama naših nana cvjetale ružice nježnih i mehkih latica, boje poput lica djevojke koja u rani sabah uzima abdest.
I stvoriće vam se slika krupnih dječjih očiju koje posmatraju teglu koja se nalazi na pendžeru najsunčanije sobe napunjena vodom, u kojoj se poput tempera razljevaju ružičaste boje latice dok puštaju svoj sok.
Soba đulom miriše, a djevojka na pendžeru uzdiše: ‘’Đul miriše, moja mila majko, / Đul miriše oko našeg dvora, / Čini mi se Omerova duša…’’
A sada otvorite oči i iz djetinjstva se vratite u svoja odgrađena dvorišta ili zakapijana sivilom betona i željeza i nešto bar naučite mlađe generacije: da se ne stide dimija i šamija, da čuvaju svoju tradiciju i kulturu, ali i da im duše budu širom otvorene kao stare rožajske avlije u dane bajramske.
Nema više visokih kapija i bijelih avlija… Nema malih pendžera drvenih kanata… Ne kuca više niko na stara vrata. Zahrđale su halke i šarke. Danas u vrijeme modernih zvona, halka je izgubila svoju prvobitnu funkciju. Još se samo tek ponegdje na ulaznim vratima orohnulih kuća i kula po rožajskim mahalama mogu vidjeti zahrđale halke na koje niko više ne kuca…
